Bože! Pobijedila sam. Ponovno sam Te izabrala. S Tobom sam Tvoja vječna stranka. Ostavljali smo politiku na plakatima, pušionicama desperadosa, nezadovoljnika, u rano jutro na ulici.
Vidjeh troje mladih koji crtahu brkove po kandidatima. Odljepljivahu i čupahu plakate kod oka, usta, rezahu po njima.
Gledajući uokolo htjedoše da ih se vidi da nešto rade, da im je to zabavno, da izazovu prolaznike.
Zabrinuto pomislih da bi oni sutra mogli izrasti u podmetače neredâ, požarâ, vatre među ljudima, ne poštivati, ne cijeniti, podsmjehivati se životu.
Nizbrdo od crkve Srca Isusova, s dvjema je štakama ususret s mukom hodao starac. Iza njega je, umjesto štapa, unuk pridržavao baku. Mladi bračni par, skupine časnih sestara, znanci iz moga kvarta, polagano se vraćahu s glasovanja. Ispred i iza mene, išli su drugi.
A Ti, Bože?! Ostade sam samcat, na listu koji uvijek pobjeđuje. Gledaš raspamećene od oholosti i pohlepe, odjenuti u prijevaru i obmanu, koji načiniše predstavu od 'zaslugâ'.
Roma dovedoše pred kameru da svi čuju da su njemu svi jednaki, da će se on prikloniti onom tko mu život učini životom, tko mu obeća bolje. On nije sretan, izbezumljen ne zna gdje je, tko ga dovede, komu on treba? On broj, zastupnička ruka?
Gdje ostade njegova čerga, lonci ispred šatora?
Bože! Ti ga prepozna. Pomozi mu! Daj mu mjesto! Uzvisi ga, radi čuđenja u očima bez odredišta i kućnoga broja, uzvisi ga obećanjem koje si dao svima poniženima.
Split, 26. studenoga 2007. god. |