Dođoše dvije prijateljice jedne Marije tražiti pomoć. Uporne i molećive, htjele bi u nekoliko minuta ispričati bol koja ih je, njih nekoliko prijateljstvom povezanih, zarobila u dnevnim obvezama i radu. U rukama drže papirić s olovkom i mobitel, ispričavajući se jer nikad nisu bili u prilici ni u susretu s ovim službama, pa moraju sve zapisati.
- Tu smo da nam savjetujete kako možemo pomoći prijateljici Mariji, jer je ne možemo ostaviti samu. Teško je bolesna. -
- Ma recite vi nama tko je Marija, što je ona vama i što se dogodilo da joj treba tako hitna pomoć? - Onda jedna od njih započne: - Mi nismo nerazdruživo vezani, odrasli smo, svatko je išao svojim putem i osnovao obitelj, ali Mariju ne možemo zaboraviti. Kad smo bili djeca ona je bila naša dobra i draga susjeda, uvijek bi nam nešto dala, voljela nas je. Nismo mi ni u srodstvu, ali to što se njoj dogodilo je preteško. Ja sam majka, popodne radim honorano, imam bebu, ali sam morala sve ostaviti i dati se u traženje rješenja za Mariju. Evo priče: U našem susjedstvu, u gradiću kraj Splita Marija je do neki dan živjela u kućanstvu sa svojim bratom. Oboje su samci. Marija je teško oboljela. Na jedno oko više ne vidi a i lice joj se potpuno izobličilo. Brat je u međuvremenu stupio u vezu s jednom ženom koja želi tu vezu ozakoniti ali traži da se brat prethodno odluči između nje i sestre. Brat se odlučio i Mariju je iselio iz stana i ostavio nezaštićenu. Nas nekoliko prijateljica smo se okupile i odlučile joj pomoći. Odmah smo počele tražiti sobu i na prvi DA otišle vidjeti prostor. Hladna i tamna soba u potkrovlju bez grijanja za tisuću kuna mjesečno. Gazdarica je sedamdesetpetgodišnja starica. Odmah je rekla da grijanje nije dopušteno. U želji da pomognemo prijateljici zatajili smo starici da je Marija teško bolesna. Naime, bojale smo se da nas zbog njene bolesti ne odbije. No već sutradan smo vidjele užas i zaprepaštenje kad je stara gazdarica ugledala Marijino lice. Zatražila je odmah novac i Marija je platila stanovanje za veljaču od svoje mirovine. Mi smo međusobno skupile novac i kupile joj mali radijator i halogenku, dodajući još dvije stotine kuna starici za grijanje.
Međutim stara gazdarica ima pet sinova i šesnćst unučadi. Vidjet ćete zašto je ovaj broj bio važan i strašan. Kad je starica rekla sinovima što je učinila, pa kad su došli, a onda i unučad te jedan za drugim počeli bez kucanja i pozdrava ulaziti u unajmljeni sobičak pogledati Mariju, izlazeći opet bez pozdrava - možete li zamisliti Marijinu muku kakvu je za sobom ostavila ova galerija bešćutnih likova, kakvo poniženje do bola doživi poistovjećena s nakazom. Sigurno da nisu svi pristigli u isto vrijeme, ali sigurno je i to da je starica od djece i unučadi dobila ozbiljne prijekore i da se boravak Marije nakon mjesec dana u ovom potkrovlju mora prekinuti. To je pretužno i mi smo došle moliti za nju vjerujući da danas baš nikome nije tako strašno kao njoj i da ćete nas razumjeti. –
Nakon posjete Centru za socijalnu skrb Marijine prijateljice su se ponovno vratile. Odmah se pokrenuo kotač priprave pomoći, sutra slijedi posjet Mariji u potkrovlje. Obavljen je razgovor s većim brojem vlasnika privatnih domova koji uvijek rado pomognu u teškim slučajevima. Jedan od njih će privremeno do slobodnog mjesta unijeti pomoćni ležaj za Mariju. Budući da ona ima mirovinu u visini po kojoj Centar za socijalnu skrb ne može participirati u smještaju, pokrenut će se hitno postupak za doplatak za njegu i pomoć, pa i na taj način s petstotina kuna pomoći, Caritas će pak na prijedlog ovog Centra komisijski odlučiti o mogućoj visini pomoći u Marijinom smještaju. No, potom u ponovnom razgovoru s vlasnikom privatnog Doma, među nas se razlije silna Dobrota. Kad je čuo za Marijinu bolest i nesreću, iseljenje, boravak u hladnom i mračnom potkrovlju, on reče: - Ne treba više ništa i nikoga tražiti, Marija će plaćati svojom mirovinom koliko ima.– A njena mirovina iznosi tek trećinu cijene smještaja! Sutra će Marija napustiti hladno potkrovlje i premjestiti se u Dom, daleko od znatiželjnih i zaprepaštenih pogleda, zamislite, dvadesetdvoje likova. Po nju će doći i odvesti je baš vlasnik Doma.
Poslije ručka prošetah do Verbuma. Odlučih se za Križni put s razmatranjima crkvenih otaca, Marka Ivana Rupnika.
Izađoh i krećući se prema kući razmišljah o postajama križnog puta nastojeći podijeliti današnju priču ranjene Marije. Vidjeh da je ona zbijena i nabita, istodobno s grubošću i ljubavlju, da je gotovo u istom danu izdana i prihvaćena, iseljena i useljena, zaboravljena i prepoznata, da je od zakona, propisa i cjenika bila veća i jača ljubav i želja pomoći i spasiti, da su svi želeći dobro, našli i učinili Dobro. A Dobro se otkrilo kad je bilo sigurno da mu u susret ide potreba malog bolesnog i odbačenog čovjeka.
Kad bi svijet priznavao junake Srca, ja bih danas to odličje dala Marijinim prijateljicama, koje nisu došle prijaviti potrebu kao 'slučaj' i otišle nego su ostale i zajedno s drugima tražile rješenje. Našle su vrijeme da pomognu prijateljici i kad ga nisu imale, našle su ono što ponekad ni obitelj ne nalazi. Iskrene i ustrajne. Primijetile su da se starica u potkrovlju ne služi baš pristojnim rječnikom i upozorile nas na to ponašanje. I sve to priča mladi svijet, naša mladost koja će odgojiti još mnogo takvih mladih. Eto Marijinog križnog puta, njene muke i nade u spasenje, eto mladih Cirenaca koji će joj pomoći križ donijeti do kraja!
Što reći o socijalnoj djelatnici Centra koja je trenutačno 'uskočila' u rješavanje Marijinog problema, što od spremnosti Caritasa da pripomogne u plaćanju smještaja? Neka im Bog plati!
Kad čovjek reče da je netko vlasnik nečeg odmah pomislimo da ima mnogo novaca i da je bogat. Rijetko ćemo se sjetiti da takav čovjek može biti i dobrotvor. U našoj je priči dobrotvor upravo vlasnik Doma, čovjek koji je prepoznao težinu Marijine bolesti i žalosti, te je zaštitio osiguravši joj smještaj uz one koji mogu i imaju i učinio je jednakom među jednakima.
Vijenac Dobrote spleten je i ovaj put u prostoru otvorenog srca i dobre volje, rukama Bogatstva siromašnih u koje Gospodin ne prestaje dovoditi potrebne i blagoslivljati ih.
U Splitu 15.-16. veljače 2010. godine
|