Bože! Hvala Ti za godinu koja protječe
čije posljednje minute otkucavaju kraj
i vode nas u novo i nepoznato,
samo Tebi znano!

 

 

 

Hvala Ti za svaki dah i uzdah
u kojem se sretoh s Tvojom Dobrotom,
o kojoj me desetljećima strpljivo poučavaš,
kako je podijeliti s drugima!

Hvala Ti za oči kojima darova
zagledati se u ljepotu,
žudjeti, prepoznati Dobro,
pozornošću osluškivati milinu psalma!

Hvala Ti za srce otvoreno ljubavi
naslonjeno na sudbu nesretnika,
za Lucu koju mi danas posla iz Vareša,
da slušam njenu priču izbjegličku
koja tek počinu u Domu,
toplom, nahranjenom,
okićenom Tvojim rođenjem,
kad Ti odluči vratiti je iz trodnevnog sna-kome.

Hvala Ti Bože za čovjeka
kojeg mogu vidjeti i čuti kad mu treba,
poslušati ga,
jer Luce iz Vareša reče, da nema s kim
popričati.

Nevolja zbližava, Luce moja, u nevolji, u strahu,
u tjeskobi tražimo jedni druge; kad bombe padaju
zbližavamo se, iz džepa suhi kruh dijelimo,
kad znamo da smo pred krajem – dajemo…

Hvala Bogu, zasad nema toga, ali ni bliskosti ljudske žuđene…
Toplo je, odjeveni smo, nahranjeni, sestre oko nas
mjere nam tlak, kontroliraju šećer… ništa nam ne treba!

Dobro je, lijepo, toplo,
al' ne daj Bože da vraćamo
šutnjom podozrivom,
uznositošću i podijeljenošću!

Ta, Ti si Bog cijelog svijeta, moj i Lucin i Marijin, Bog na svim
jezicima, i kad mislimo da nam ništa ne treba, okupi nas,
da jedni drugima služimo u ljubavi nepodijeljeni,
da Ti makar u posljednjim trenutcima ove godine
možemo složno izreći: Te Deum laudamus!

U Splitu, 26. prosinca 2008. god.