MUKA NAŠEGA GOSPODINA ISUSA KRISTA
Moj je Krist mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet umro i pokopan bi… I sve se to događalo na zemlji, među ljudima, ne nekim ljudima koji su živjeli prije dvije tisuće godina i više ih nema, nego ovakvim ljudima, kao što smo mi, koji ćemo zatajiti čovjeka, prevariti, zavesti ga, a isto tako i biti suosjećajni, brižni, dobri, ljubiti ga. I mi smo nastavili potvarati, osuđivati, vrijeđati, ponižavati, bičevati riječima, presudama, iako znamo biti i dobri suci. I mi razapinjemo riječju i djelom! 
Na platnu kino-dvorane izmijenjuju se slike Kristovih mučitelja s tugom shrvane majke Marije, Marije Magdalene, Ivana…učenika Njegovih. Nitko takvu bol ne podnese za otkupljenje grijeha naših, nitko Križ tako težak ne donese na Kalvariju života. Nitko. I Uskrsnu treći dan od mrtvih, i nisu ga prepoznali! Moj Krist tako velik, a istodobno tako malen da ga mogu u srce staviti. Dolazi pažljivo, nenasilno, govori mi, opominje, vodi me, drži za ruku, uklanja strah moj pred vratima liječničke ordinacije, čuva me…. Moj Krist neograničenog duha, u neograničenom vremenu i prostoru, moj Krist alfa i omega koji će ponovno doći na Zemlju, suditi žive i mrtve neskučen, koji ne može biti manje Velik, manje Dobar, manje Istina, manje Ljubav! Moj Krist Vječnost neomeđena. Moj Krist ne glumi, On je glavni režiser od Postanka! Ovozemaljsko je film na repertoire-u do zadnjeg uzdaha! Kroz Muku Njegovu vidjeh muke mnogih, ali ne nađoh svetu poniznost Njegovu, ni predaju zbog mojih grijeha. Ona se ne vidi ne pokazuje ne uspoređuje ne glumi Ona se događa nevidljivo neopipljivo nedosegnuto neprikazano Između Krista i mene između Njega i Tebe Izvan kino-dvorane koja te može potaknuti da izađeš iz Sebe i da Ga počneš tražiti... Izvan svih popisanih sudionika koji se trudiše prikazati što je izvan ljudskih mjera patnje Moj Krist izbrojio je najveći odaziv posjetitelja (Svojoj virtualnoj Muci) Koju su nam dobri ljudi željeli posvijestiti - i okupio nas. Ali ne nađosmo Ga! Otišao je predati se u tamnice u bolnice u staračke domove Među djecu bez roditeljskog staranja Otišao je spriječiti samoubojstva očajnika izgraditi porušene crkve i domove posjetiti bludnice, narkomane Otišao je biti malen i neznatan Razvlašten darivati mir Biti Put i Istina izgubljenima Ljubav onima koji Ga traže. …i opet će doći suditi žive i mrtve...
21.04.2004.
| | mr. Ante Aničić 31.1.1966. do 9.7.2005. 
Brojni ste bili, dio male vojske, revnih molitelja, za ozdravljenje našega Ante.
Gospodin je, pak, procijenio, da Ante treba dio darova podijeliti s Nebom i pozva ga k Sebi. 
Prije toga, ostavi mu petnćst mjeseci zemaljske ljubavi, odvede ga s Ivanom, Jakovom i Jurjom na stijene Velebita, utabori ih na dan Tijelova 2004.godine, gdje zapališe posljednju vatru, obiteljskog zajedništva, u ljubavi s Velebitom. 
Ujutro ga pozva, na vrh, gdje spozna kušnju, primi nagovještaj, pokori se i vrati u tabor. Ublijedjevši, sa grašcima znoja na čelu i obrazima, njegova Ivana prepozna bol i slabost, koje su prekrile Antinu radost. Ljubav prema visinama i vrhovima postadoše Antine ljestve prema Nebu. Izgarao je, nestajući, skrušen u molitvi, predan Božjoj volji. Na kraju puta je kazao: Morat ćete nastaviti sami, umoran sam... Vrijeme petnćstomjesečne agonije i borbe za svaki dan Antinoga zdravlja, pratila je ukorak, i neizmjerna dobrota prijatelja, kolega i susjeda, koji su i danas tu, bliski i suosjećajni, nastavljajući veliko zajedništvo, kao dio Antine oporuke.
Velebite, stijeno, nesavladiva cvijete iz kamena iznjedreni prirodom Božjom udomljeni. Ljepoto razasuta! Ljubavi sanjara domaćine vrli za Antin predah u krilu tvomu Umjetniku Bogu neka bude hvala! Vjerujemo, da su visine i vrhovi preko kojih se Ante približavao svome Spasitelju, bili otkupiteljski i da je svojim trpljenjem dosegnuo vječni mir, u zagrljaju Dobroga Oca! 
27. rujna 2005. |
