Oče moj, koji jesi, budi tu, jak i jasan znak, u svakom koraku, svakom naumu, da ništa ne bude zbog ni radi mene, da sve bude k drugomu i za drugoga, sada i uvijek.
Da ne zastanem, mučeći se svojim tegobama, da stalno mislim na one koji trpe šuteći, da od njih učim, ne tražeći ničije uho ni rame doli Tvoje, nadajući se da će i to proći, da ću izdržati, do Tvoga smilovanja.
Oče naš! Znam da ovakva, zavisna o potrebama i brigama za se, nisam dostojna Tvoga pogleda, da ne vrijedim, da sam neupotrebljiva, beskorisna, nikomu utjeha, pomoć, ni dar.
Mrtva sam bez smrti. Nemam što ponijeti na drugu stranu rijeke.
Zaustavi slabost, ukloni nemar srca u svibnju, odmori ga u žukinu grmu, u bumbarovoj glazbi!
Preobrazi me, Oče moj!
28. travnja 2007.
|