Kao što nam stari često pišu i čestitaju blagdan unaprijed, tako i njihove čestitke prve rese stalke i stoliće ili košarice, u kojima se skupljaju njihove želje, molbe i preporuke. Neke su nekada isključive i sebične, ali dopustimo im da nas oni trebaju i vole na svoj način.

Prva takva poruka i molba došla je napisana na pravoj božićnoj čestitci, ispisana na četirima stranicama i potcrtana na mjestima gdje je bakica željela iskazati svoju volju, majčinsku i staračku odlučnost.
Premda je prije čestitke stigao bakin sin, koji je procijenio da bi majka trebala konačno biti smještena u Dom i počeo prikupljati za to potrebne isprave, malo poslije toga, baka se odlučno usprotivila. Sin je rekao da sve poduzima u dogovoru i s majčinim pristankom. Ipak…? To nije bilo tako.
Na ispisanim stranicama, starica vapi pomoć, drhtavim ali čitkim i pismenim rukopisom. Ističe da sin stalno traži odrezak od mirovine, ali ga ona ne da. U pismu kaže da s novcem od mirovine može platiti potrebnu pomoć, što do sada uredno čini. Stan je prepisala na sinovljevo ime i k tomu mu dala i nekoliko novaca… Odrezak od mirovine sin treba priložiti sa zahtjevom za smještaj u Dom. Starica mu to uskraćuje.
Majka misli da ima pravo, da može i da je zavrijedila sinovljevo strpljenje.
Bogatstvo siromašnih će i dalje odlaziti k bakici i pomagati joj, a mi ćemo s prvom došašćevnom svijećom moliti da svjetlo u nama pobijedi tamu, da rasprši bakinu tjeskobu, da očaj pretvori u istinsko iščekivanje Djeteta i da svi otkrijemo ljudskost priprostih jaslica.
Marija i Josip tražili su prenoćište i nisu ga našli. Baka ima prenoćište a mora iz njega otići.

Isuse! Požuri vrijeme, prosvijetli nas i bakina sina!

Život nije samo ono što priželjkujemo i čemu se nadamo. Život mnogo puta pruža i daje ono što ne želimo, što je teško, što bismo željeli da nas mimoiđe. Život i događaji oko nas često su nepovoljni i teški, svojom stvarnošću odudaraju od blagdanskoga sjaja i mirisa prepunih stolova, okupljenih naraštaja. U takvu životu, blagdani su često hladni, gladni i sami. Samo toplina našega ognjišta, miris pečenja i slatkiša, dašak je topline koji kroz prozore i vrata dopire do hladnih i siromašnih ruku koje čekaju našu dobrotu.
Molimo Boga za sve siromahe, za sve djevojčice sa šibicama, ne zaboravimo ih! Uočimo i darujmo ih!
Bog nam je dao ruke da ih pružamo. Učinimo to paleći došašćevna svjetla, darujući toplinu suosjećaja, za koju smo svi stvoreni.

Vjerovali smo da će gangrena svladati slabost Renatina tijela, pogrbljena od duga stajanja i prošnje. Tako su procijenili i liječnici, pa su je nakon obrade i previjanja vratili kući. Nakon kratka oporavka, Renata je ponovno kraj ulaza u samoposlugu, sada blizu kuće, jer ne može daleko hodati.
Upoznali smo krutost i nepisane zakone u odnosima u kojima žive osobe od prosjačenja. Naime, novac koji Renata dobije prosjačenjem, donosi kući, gdje se namiruju različite sumnjive potrebe. Ona živi na podu, bez postelje. Sanitarni čvor i slavine u prostoriji su začepljeni.
Nažalost, Renatina sestra koja tu živi nije se složila s njezinim liječenjem, ni pomoću u kući, a ni željom i namjerom Bogatstva siromašnih da se stan samo nužno popravi, da se donese postelja i osiguraju uvjeti života. Naime, tada bi izostalo Renatino prosjačenje, koje bi do sada dnevno obogatilo skromni kućni proračun za tristotinjak kuna. Renatina je sestra zato ispraćala socijalnu službu, liječnicu i naše Bogatstvo siromašnih, kao nepoželjne: kruto i lupom vrata za njima.
Još uvijek molimo Boga da nam pokaže pravi put: - Kako pomoći Renati? –
Za sada ćemo i nju zaogrnuti vijencem došašća i moliti za njezinu sestru, njezina supruga, u zatvoru, i za dijete, u domu za nezbrinutu djecu, za sve koji zlorabe Renatinu bolest i nemoć.
Bože! Koliko smo svjetla utrnuli u svijetu koji si stvorio? Koliko smo leda ravnodušnosti zamrznuli? Koliko je ostavljenih badnjaka?
Isuse čiji dolazak i rođenje očekujemo! Učini čudo među najmanjima, najsiromašnijima i najgladnijima! Učini to preko nas, preko naših ruku, preko našega betlehemskog svjetla.
Kada 'naša' Renata prosi, ona reče samo: - Oprostite! –
Nagradi je, molim Te!
Nama je ta riječ tako teška, tako je rijetko izgovaramo. Daj da je iščupamo i naučimo izgovarati kao Renata, tiho i ponizno: - Oprostite! -

Split, 3. prosinca 2006.