Spasitelj dođe k meni i ostade sa mnom. Stavi ruke na me i zapovjedi miru da raste. Ostavi me uz skute uboštva.
I drugi dođoše, darivahu ga, klanjajući mu se. Svi povjerovahu. Na Zemlju je došao
mir.

Tako bî, dok odrastaše, kao drvodjelac, s Josipom, dok ne otkri licemjerno srce. Neki su drugi pisali zakone i pravila ponašanja za narod, a sami ih se nisu pridržavali.
Kada je Spasitelj poučavao u hramu, ozdravljao nesretne, počehu ga pratiti, uhoditi, 'prisluškivati', potvarati i već mladu pripremati muku.
Mnogi nisu razumjeli njegove poruke, ali su ga pratili i išli za njim. Mnogi u nj sumnjahu, ali mu povjerovahu.
Ipak, u onaj dan, kao jedan, mnoštvo naroda povika: - Barabu! Barabu nam pusti! -
Putom se osipahu i do Golgote nestahu. Od velikoga mnoštva, na kraju, pod križem, s Marijom stajaše samo Ivan.
    Nikodem donese smirnu i pomaza ga, a Josip iz Arimateje ga povi pa ga položahu u Arimatejčev grob.
    Strah i nevjerica pred praznim grobom. Taj put ga vidjehu samo njegovi učenici i njegova majka. To bijaše njegov drugi dolazak. I Toma mu povjerova. Budući da sve reče, sve ostavi i uziđe.
Učenici se raziđahu na sve strane. Za njima izraste Crkva.

***

           Psalmist kaže da je mir samo u Bogu. Krist ga je svima donio na Zemlju. Mi s njime ne postupismo kao dobri gospodari. Predadosmo ga u ruke jakima i moćnima. čovjek izgubi mjeru. Bez Božjega mira, uznemiri se srce njegovo a on postade plijen licemjera. Govorimo ali ne činimo dobro. Istinu podčinismo zemaljskim mjerama.
Bog nas podsjeti, da je on put, istina i život.
Uboštvo ove noći bijaše primjer radosna iščekivanja, pripravnosti za svaki trenutak Božje volje, u kojemu čovjek nema što dati ni ostaviti, nego se sav njemu predati. On vjeruje, živi na njegovu putu, u njegovoj istini, do Uskrsa.


Split, 27. prosinca 2006. god.