Ja ne ću o ovoj temi ni naslovu, ali ovih nekoliko riječi učiniše se prikladnim podsjetiti nas, koji se rado predstavljamo kao katolici, (je li to možda samo predstavljanje?), na naše ponašanje, iako to ne priliči vremenu korizme, kao uostalom, ni drugom vremenu kroz godinu.

Obuzima me strah za moju Crkvu, strah od nas samih, ne od nekih mračnih sila izvana, nego nas koji se u njoj susrećemo, molimo, slavimo, zahvaljujemo.

Što se to događa, koliko je Zlo izraslo pa i sam pokušaj da učinimo Dobro, nešto Bogu milo, Zlo zatjeruje, ne da mu disati.

Gdje je snaga oduprijeti se, ne biti vojska huškača, znamo li zaustaviti Zlo jezikom koji doduše ne će biti toliko zamaman ali će ga odbiti od sebe?

Kad se to događa, prilazi li nam Zlo u nepoznatima ili poznatima, kako je ‘odjeveno’ što nam želi reći, čime je zaposleno, koje poruke odašilje, zašto, s kojim ciljem?

Što znači prenositi sumnju, neprovjerenu, negativnu vijest o nekome, vijest koja može trajno nauditi čovjeku, instituciji, srušiti povjerenje u čovjeka, dovesti ga do potpuna povlačenja, izopćenja?

S kolikom li lakoćom prenosimo takvu vijest, optužujemo, širimo je pri svakom susretu, pa kad za nju još dozna mnoštvo, ne ostade više ništa do li odstrel. Takvi smo u Crkvi i na trgovima pred Crkvom. Mi pomažemo vezati omče na vješalama i paliti vatru pod lomačom. Mi ozloglasismo, mi sudimo… razapinjemo. Nadam se i vjerujem da to ne čini većina!

Ni teška bolest nije razlog da se Zlo sažali nad žrtvom, naprotiv, još je većma zatjera. Tko to hoće, tko to tako hoće? Tko to traži od nas? Valjda Zlo.

Takvi nismo ljudi, ni katolici nismo.
Zlo ničem ne služi nego zlu, pa ako je to tako, stigne li do nas, prepoznajmo ga, ušutkajmo ga, zaustavimo ga, neka nema ploda, neka se ne prenosi, neka se osuši i propadne. Međutim, Zlo je za mnoge unosno, Zlo je mnogima posao i dobra zarada. Pravo bogatstvo.

Brinu nas toliki, ne neuki među nama, koji s lakoćom etiketiraju časne ljude i k tome nastoje da se to čuje što dalje. Brine nas bešćutnost i bezobzirnost, lakoća s kojom se baca kamenje na brata. Pitam se je li to zadatak, je li se to radi za osobnu promidžbu,... ? Zlo je sigurno zadatak određenih organiziranih oblika čudna nazivlja, koje često uvozimo želeći pokazati da ni u čemu ne zaostajemo za svjetskim Zlom, dapače da ga uspješno slijedimo i prenosimo u svoju zemlju.

Primjer poput slučaja sa zagrebačkim poduzećem ZET kad je jedno Zlo tražilo da tramvaji nekoliko dana budu oblijepljeni plakatima s porukom protiv Boga, kako bi se, eto, skrenula pozornost na potrebu postojanja ravnopravnosti i onih koji nisu vjernici, a koji su po nečem ugroženi u ovoj zemlji? ZET je ušutkao Zlo odbivši zalijepiti takve poruke koje bi, posebno u vrijeme korizme, povrijedili osjećaje katolika. Zlo međutim prstom pokazuje na odgovornu osobu ZET-a i pita se koga to on podržava kad ne će lijepiti njihove poruke i pokazivati ih građanstvu? Zlo prijeti i ono će ponovno tražiti da ZET ostvari njihov naum i od njega ne će odustati. Zlo su i tiskovine koje se otvoreno stavljaju na njegovu stranu, izgubivši mjeru
dobrog ukusa i profesionalnosti.

Na svim poljima, u svim porama Zlo slobodno caruje i po mnogima ono više nije Zlo, ali su zato i Dobro uspjeli krivotvoriti i dobiti Zlo. Netko uporno radi na toj pretvorbi. Jesmo li sigurni da i mi nismo uključeni u pretvorbu i ne znajući, dok prihvaćamo neistinu, šireći je i čineći nepopravljivu štetu čovjeku, instituciji, Crkvi Božjoj?

Možemo li biti drukčiji, je li to toliko teško?

Strašimo li se prekinuti priču koju nam nametne visoki intelektualac, nastojeći srušiti ugled i čast čovjeka, objedama nas uvjeravati u nečistoću i grješnost osobe koja pošteno služi svom zvanju?

Zlo ide dalje i ne namjerava se zaustaviti. To možemo učiniti samo mi. Možemo ga ušutkati svaki put kad priđe i kad mu odlučno odbijemo služiti. Dok se to ne dogodi mi ćemo na bilo koji način, jednako u Crkvi i na trgovima ispred Crkve biti priključeni onima koji „napadaju neprijateljstvom” bilo iz obične znatiželje, blebetanjem ili dogovorno ‘po zadatku’.
I k tome ćemo se i dalje predstavljati kao katolici i ne će nas mučiti savjest zbog prekršene  8. zapovijedi Božje, zbog grijeha laži, ogovaranja, klevete, pogrješnog suđenja.
Postavljam sebi pitanje, koga ljubim, kome služim, čemu se nadam?
Što ću reći Gospodinu u posljednji dan?


Split, 15. ožujka 2009. god.