***

Vjera je zacijelo jedno od najvažnijih tema koja je u središtu razmišljanja ljudskog roda od samog njegovog postanka. U staro vrijeme mnoge neobjašnjive prirodne pojave uzdignute su na razinu božanstva, pa su skoro sve tadašnje religije bile politeističke. Širenjem spoznaje o svijetu i njegovim pojavnostima smanjivao se i broj bogova te su kod kulturno razvijenijih naroda prevladale monoteističke religije, dakle vjera u samo jednog Boga Tvorca cjelokupnog svemira, budući da znanost nije mogla dati odgovor i na najvažnije pitanje: tko je i kada stvorio čitav ovaj naš svijet. Precjenjivanjem sposobnosti ljudskog razuma zavladalo je mišljenje da će se i toj tajni naći odgovor u slučajnostima pri stvaranju i formiranju materije i prilagodbama u razvoju živih organizama te se prestalo vjerovati o osmišljenom kreiranju svijeta, pa je tako i sam Stvoritelj postao suvišan. Ateizam se počeo širiti svijetom unoseći u ljudska srca nemir i neizvjesnost, beznađe i nesigurnost. Moramo priznati da, pritisnuti ovakvim dilemama, mnogi od nas često proživljavamo teške trenutke postavljajući pitanje: tko smo, kamo idemo i što nas čeka nakon smrti.

Jedan moj gimnazijski kolega, uvaženi zagrebački odvjetnik, s kojim se često družim iznio mi je svojevremeno dileme koje mu razdiru dušu, smatrajući da bi jedino u vjeri, koja mu je na njegovu žalost opterećena brojnim sumnjama, mogao naći smirenje i istinsku sreću. Svoje sumnje i traganja za istinom  godinama je poput dnevnika zapisivao na zasebnim arcima koje mi je na moju zamolbu dao na čitanje. Ti zapisi su me snažno ponukali na razmišljanje, nakon čega sam osjetio neodoljivu potrebu da mu makar u najkraćim crtama pokušam dati odgovore na mnoga postavljena pitanja.   

Zagreb, veljača 2000.

Moram priznati, da su Tvoja razmišljanja o postojanju Boga, duše i o upitnosti božanske naravi Isusa Krista ostavila na mene dubok dojam, koliko iznesenim dilemama, neizvjesnošću i strahovima, toliko i neposrednošću i iskrenošću izlaganja iz kojeg se zrcali dvojbama uznemirena intima jedne čovječje duše. čitajući, prepoznao sam i vlastite dileme, vlastitu neizvjesnost i vlastite strahove, pa sam Ti zahvalan na iskazanu povjerenju, dajući mi tako mogućnost da u međusobnoj razmjeni mišljenja pokušamo obojica doći nešto bliže istini, ako je to uopće moguće. Na ove Tvoje tekstove i ja ću nadovezati neke svoje misli pa, ako i ne dođemo do nekih novih otkrića, možda ćemo ipak uspjeti makar malo potisnuti neke teške sumnje i zadovoljiti se samo s nekim mogućim pretpostavkama. Ako bi u tome uspjeli, bilo bi to više nego mnogo.  

Mislim, da Ti se prethodno i ja moram razotkriti i objasniti kako sam doživljavao prve sumnje i kako su se one odrazile na tijek mog života. Odrastao sam u obitelji prožetoj strogim kršćanskim načelima pa sam se sa sumnjama relativno kasno susreo. Jednom, u četvrtom razredu gimnazije, upitao me je Velimir Škorpik (kasnije partizanski heroj i admiral): "Vjeruješ li ti u Boga?" Osjetio sam kao da me je grom ošinuo. Učinilo mi se kao da ispod mene nestaje tlo i spontano sam se uhvatio za ogradu Škorpikova vrta kako ne bih propao u bezdan. U hipu sam osjetio opravdanost, a istovremeno i svu ozbiljnost i težinu tog pitanja, koje me do srži potreslo i deprimiralo. Nikako nisam htio prihvatiti nepostojanje Boga, jer mi se bez njega život činio besmislenim. Prije škole bih išao u crkvu sv. Frane na Rivi i skoro plačući molio Boga da mi potvrdi svoju  prisutnost. Pokušavao sam povjeriti svoju muku nekoj odrasloj i zrelijoj osobi, ali nisam znao nikog pogodnog, dok su moja starija braća bila tada već na studijama u Zagrebu i meni jedva dostupna. Povjerio sam se dvojici bliskih prijatelja, Medi Vrandečiću i Živku Jeličiću, od kojih je jedan bio još vjernik a drugi uvjereni ateist. S Medom bih često na večer, nakon uobičajene šetnje po Pjaci, napravio đir preko Rive, Bačvica do Firula i putem raspravljao o svim tim sumnjama, koje su nas obojicu mučile, ali nikada nismo došli do nekih zadovoljavajućih rezultata. Istovremeno sam o istim temama raspravljao sa Živkom, čiji je otac imao bogatu biblioteku iz koje smo posuđivali djela raznih filozofa, počevši od starih Grka pa dalje, ali bez nekog sustavnog čitanja. On je postajao sve sigurniji u svoja stajališta, a ja sve nesigurniji u svoja. To razdoblje do mature proživljavao sam u teškim unutrašnjim borbama, pokušavajući naći sebe i smisao vlastita postojanja. Na sreću sam shvatio, da će me daljnja uzaludna istraživanja sasvim izluditi i da ću se izgubiti u labirintu sumnji, pa sam se počeo usmjeravati prema životu kako bih  aktiviranjem u radu našao određeni smisao i time nadoknadio ono izgubljeno. Rad je bio najbolja terapija za ozdravljenje  poljuljane psihe, posebno rad od kojeg će imati i drugi korist. Dakle, prihvatio sam preporuku sv.Benedikta "ora et labora", ali manje spekulativnog razmišljanja, a više korisnog rada. Moram priznati, da mi je takav stav prema životu pomogao prebroditi sve one nedaće, koje su me tijekom životnog vijeka obilato pratile. Međutim, nisam napustio traganje za istinom, iako je ono postupno otišlo u drugi plan. Možda sam joj sada nešto bliži, ali ipak još uvijek jako daleko. Usprkos sumnjama i dalje sam ostao vjernik, jer sam u labirintu neznanja i slučajevima nemoći razuma prihvatio intuiciju kao sigurniji i bolji vodič, pa mi se stoga misao o postojanju Višeg bića, upravljača Svemirom i našim sudbinama, čini jedino prihvatljivom.

O  BOGU

Sve religije svijeta se temelje na vjerovanju u opstojnost nekog višeg bića, tvorca i upravljača svijetom. Ni jedan filozof zapadne civilizacije, sve do Schopenhauera i Nietzschea, ne poriče kategorički opstojnost Boga, a filozofi teolozi uglavnom se luče na augustinovce (po sv.Augustinu) i tomiste (po sv.Tomi Akvinskom). Sv. Augustin, kojeg nauk su kasnije prihvatili jansenisti (po danskom biskupu Jansenu), a čiji je najznačajniji predstavnik bio Blaise Pascal, tumači da čovjek svojim djelovanjem ne zaslužuje Božju milost. Međutim, jedino je pomoću Božje milosti moguće doći do spoznaje Boga i  spasenja čovječje duše, pa je stoga ona slobodan dar Božji. Sam Pascal tvrdi, da čovjek, kad se prepusti vlastitim snagama u razmišljanju, postaje slab pa su mu različiti filozofski sustavi od male pomoći, stoga samo dogma o spasenju daje smisao visokim čovječjim težnjama, jer on, zbog istočnog grijeha, može vrlo malo nešto za sebe učiniti. Dakle i Pascal je dogmatičar. Kad razum nije uspješan preporučuje povjerenje u intuiciju i nudi općepoznati "règle du parí" (pravilo procjene). Kako se opstojnost Boga ne može dokazati čistim razumom, Pascal je dokazuje više instinktom sigurnošću i samoodržanja koji procjenjuje, da Bog uistinu postoji i prema tome usklađujemo naš život i ponašanje, pa tako, i u slučaju da Bog ne postoji, možemo samo sve dobiti i ništa izgubiti. S druge strane, ako bismo procijenili da ne postoji Svevišnje biće, gubimo većinu uvjerljivih poticaja za ispravno življenje i tada bi, ako Bog postoji, na kraju sve izgubili.

Sv.Toma, poput svog učitelja Alberta Velikog, razlikuje znanje od vjere odnosno filozofiju od teologije. Smatra da su filozofske istine racionalne istine uma, dok su teološke istine otkrivanja "nadrazumske", ali ne i "protivrazumske". Stoga se i teološke istine mogu braniti umom kao neprotivrječne i vjerojatne. I Toma se poput Augustina služi teorijom o Božjoj milosti, prema kojoj je Božja priroda, a ne čovječja volja izvor dobra.

Razmišljanja i ostalih filozofa nisu mnogo dalje odmakla, a Nietzsche je prvi odlučno rekao: "Bog je mrtav", nakon čega se ateizam brzo proširio po cijelom svijetu.

Iz toga sasvim ispravno slijedi i Tvoje pitanje: "Je li Bog uistinu pravedan, kada dar Božje milosti podjeljuje samo odabranima?" To pitanje dobiva još više na težini, ako se prihvati Pascalovo mišljenje, da se Božja milost ne može zaslužiti vlastitim djelovanjem. Mislim, da danas ipak neki teolozi stoje na stanovištu da Božju milost treba zaslužiti svojim ponašanjem, pa bi time i težina gornjeg pitanja bila dosta ublažena. Tvrdi se, da su poput Budhe mnogi poznati ljudi doživjeli ekstazu prosvjećenja i došli do spoznaje, svakako zahvaljujući dobivenoj Božjoj milosti. Karmeličanke, koje Ti spominješ, svojevoljno su se potpuno odrekle zemaljskog života i posvetile Bogu. Znači, da su Boga prihvatile kao jedinu istinu i u njemu našle smisao i da život shvaćaju samo kao kratkotrajno iskušenje kako bi se zauvijek sjedinile s Bogom. Nisu li i one doživjele prosvjetljenje i stekle Božju milost? Zgražamo se nad njihovim životom, ali one su sretne. Zar im možda ipak ne bismo trebali zavidjeti?

U svojim razmišljanjima nisam se držao spekulativne filozofije, već sam se više usmjeravao na okvirno praćenje razvoja suvremenih fundamentalnih znanosti, posebno s područja nuklearne fizike i astronomije. Boga ne zamišljam u ljudskom liku ili u nekakvom konkretnom materijalnom ili duhovnom obliku. On je, ako postoji, neka svemirska sveukupnost silne moći, razuma, sklada, a i pravednosti.

Kad kažem silna moć, onda mislim na sile koje upravljaju cjelokupnim svemirom i nazivamo ih skupnim imenom, energija. Na pitanje što je energija još nemamo pravi odgovor. Znamo da je to snaga koja pokreće, ali ne znamo što je ona u svojoj suštini. Prema njenom manifestiranju lučimo je na: jaku nuklearnu, slabu nuklearnu, elektromagnetsku i gravitacijsku silu, ali nismo upoznali njenu bit. Tako na pr. ne znamo čime to gravitacija utječe na međusobno privlačenje mase. Isto takva nam je nepoznanica i bit djelovanja ostalih triju vrsti energije. Ne krije li se u tome djelovanje Boga?  Jasno, to je samo jedna od mogućih pretpostavki. Prema sjajnom Einsteinovom otkriću, prema kojemu je energija jednaka umnošku mase s kvadratom brzine svjetlosti (E = m. c2), materija je izjednačena s energijom, jer se jedna pretvara u drugu i obratno. Iz ove spoznaje mogla bi se izvesti i slijedeća pretpostavka: U početku je postojao samo Bog, dakle energija, koji je ništa razdvojio u materiju s pozitivnim i u antimateriju s negativnim nabojem, pa su tako stvoreni naš svemir ispunjen materijom i odvojeni paralelni antisvemir ispunjen antimaterijom. To ne proturječi danas prevladavajućoj teoriji Velikog praska o postanku Svemira. Antimaterija ne može postojati u svijetu materije, jer se u međusobnom dodiru obje poništavaju uz stvaranje ogromne energije. Dakle, one se poništavaju obrnutim procesom stvaranja materije i antimaterije. To je i dokazano bombardiranjem atoma u laboratorijskim pokusima, gdje su stvorene čestice antimaterije, čije je postojanje od svega nekoliko tisućinki sekunde snimljeno na fotografskoj ploči, ali su odmah anulirane u dodiru s materijom. Prema ovakvoj pretpostavci, moglo bi se dogoditi, da se jednom u budućnosti spoji svemir materije sa svemirom antimaterije i pretvore ponovo u ništa, uz dobivanje ogromne količine energije. Ako je energija dio Božje sveukupnosti, onda ostaje Njemu na volji, da na isti način ponovno stvori neki drugi, možda i drugačiji, svijet.  

Teleološkim razmatranjima odnosno istraživanjem svrhovitosti razvoja skoro je nemoguće isključiti nazočnost vrhunskog razuma. Pogledom u strukturu mikro i makro svijeta i spoznajom zakona koji u tom svijetu vladaju, ostajemo zapanjeni s kakvom je nedostižnom mudrošću sazdana materija. Je li moguće da su od vodikovog atoma, kao osnovnog počela, stvoreni brojni elementi različitih osobina i da je njihovim spajanjem u bezbroj različitih molekula dobiven Svijet, cijeli Svemir, neizrecivog opsega, različitosti, neopisive ljepote i strahote, a da pri tome nije Netko postavio zakone koji određuju ponašanje i promjene te materije.

Do sličnog zaključka se dolazi i promatranjem razvoja organskog svijeta. Iako se čini, da je Darwinova Teorija o selekciji vrsta konačno objasnila promjene u razvoju životinjskih i biljnih vrsta, to pitanje je još uvijek otvoreno i nedovoljno objašnjeno. Mutacijom gena neke organske jedinke iste vrsti mijenjaju se i neke njene osobine pa, u slučaju izmijenjenih prirodnih uvjeta sredine u kojoj se ta jedinka nalazi, najviše izgleda za preživljavanje ima ona jedinka čije su osobine mutacijama prilagođene tim novim uvjetima. Na taj način nastaju nove vrste, koje u dugom evolutivnom razvoju dobivaju sasvim nove oblike i osobine. Prema toj teoriji mutacijom gena i prilagođavanjem prirodnim uvjetima nastao je cjelokupni šaroliki životinjski i biljni svijet. Ova je teorija zaista imala revolucionarni učinak u poimanju razvoja vrsta i sasvim je logična i prihvatljiva, međutim ima dosta osporavatelja koji tvrde, da se prema do sada nađenim fosilnim ostacima ne može dokazati niti jedna promjena vrste pod utjecajem mutacija. Naime, mutacijom dolazi do promjena nekih osobina jedinki unutra iste vrste, ali ne postoje dokazi da je neka tako evoluirana jedinka promijenila i svoju vrstu, pa stoga danas sve više prevladava teorija kreacije. Očito je, da se ne može nikako isključiti utjecaj nadnaravne inteligencije u stvaranju života, u osmišljavanju  funkcioniranja svih tih vrlo složenih procesa u međusobno ovisnoj povezanosti pojedinih organa. Što reći o brojnim čudesno različitim životnim oblicima pojedinih vrsta, o sastavu, strukturi osobinama njihovih tkiva, građenih od najfinijih i prilagodljivijih materijala, koji ni izdaleka nemaju premca u prirodi niti u suvremenim umjetnim materijalima. Gledajući divne američke televizijske serije "National geografical" na temu razvoja prirode, ne možemo se načuditi nedokučivosti inteligencije kojom je sazdan čitav ovaj naš svijet. U borbi za samoodržanjem kod pojedinih vrsta razvili su se nevjerojatno osmišljeni sustavi i organi napadanja i obrane te čovjek naprosto ostaje zbunjen i u opravdanoj sumnji, da se tako savršeno usklađeni i domišljati razvoj odvija sam od sebe, bez sudjelovanja  nadnaravne inteligencije. Saznanja s područja genetike još nas više zbunjuju a i uvjeravaju, da se razvoj organizama nije mogao odvijati samo na temelju pukih slučajnosti.

Sklad i red su uvijek rezultat svjesnog djelovanja. Sklad se u prirodi osniva na zakonima prirode, a u društvu na zakonima koje je društvo sebi postavilo. Može se reći, da u cjelokupnom Svemiru, u mikrokozmosu i makrokozmosu, vlada savršeni red. Sva kretanja i događanja, od najsitnijih čestica materije pa do galaksija i čitavog Svemira, odvijaju se po strogo postavljenim prirodnim zakonima. Ti zakoni su postavljeni istovremeno sa stvaranjem materije te prema tome, Onaj tko je stvorio materiju morao je stvoriti i zakone koji njom upravljaju.

Pravednost je izvedena karakteristika za Stvaratelja, a temelji se na nužnom izravnanju djelovanja i protudjelovanja. Svako djelovanje neminovno uzrokuje protudjelovanje, tako kretanje nekog tijela zemljom, vodom ili zrakom uzrokuje otpor medija kojim se tijelo kreće, nasilje tlačitelja uzrokuje otpor potlačenih, a dobro se sukobljava sa zlim. Sva sukobljavanja izravnavaju se te u prirodi u načelu vlada ravnoteža. Sva pojedinačna iskakanja iz postavljenog reda svesti će se ponovno u red u kraćem ili duljem roku. Isto vrijedi i za stalni sukob između dobra i zla pa otuda i misao o vječnoj pravednosti.

O  DUŠI

Kad govorim o duši, mislim na svijest. Teško je zamisliti odvojenost duše od svijesti, jer duša sačinjava našu osobnost, koja je opet suština naše svijesti. U razmišljanju o svijesti, intuicija me nekako najviše približava uvjerenju o postojanju duše. često postavljam pitanje: "Je li moja svijest konstanta, koja se je već manifestirala u nekom prijašnjem životu ili će se ponoviti u nekom drugom budućem životu?" Na ovakvo razmišljanje dovodi me i način biranja tibetanskog Lame, čiji izbor se vrši već u njegovu djetinjstvu, a na osnovi provjeravanja njegova sjećanja na određene pojedinosti iz njegova prijašnja života, pa se na taj način želi održati vjekovni kontinuitet u osobnosti istog Lame. Iznosim i jedan slučaj, kojeg mi je ispričao moj stariji kolega pok. dr.Vatkov (njegov brat, liječnik dr.Vatkov, prije rata je imao ordinaciju na zagrebačkoj Trešnjevci), koji je nekada radio u Zavodu za plan, Skupštine grada Zagreba. Dr.Vatkov, ruski emigrant rođen u carskoj Rusiji, kao dječak je jednom s roditeljima putovao brodom po rijeci Volgi. Iako mu je to bilo prvo putovanje tom rijekom, na čuđenje svojih roditelja, unaprijed je točno pretkazivao slijed krajolika uz rijeku kao da je tim krajem već više puta putovao. Dr.Vatkov je bio uvjeren, da je to sjećanje iz nekog njegovog prethodnog života. O tome sam čitao nekoliko sličnih priča. Ako su te priče vjerodostojne, onda znači da se naša svijest ponavlja u životu različitih osoba, što bi potvrdilo postojanje reinkarnacije. Ako je svijest i duša jedno te isto, onda duša ne umire s tijelom, već se od njega izdvaja i egzistira izvan tijela ili u nekom drugom tijelu. Po tome bi duša bila besmrtna, a ako je besmrtna, onda ona ne nastaje s našim rođenjem, već postoji od uvijek i postojat će uvijek.

Spominješ J.Arthur Findlay-a i njegovu knjigu "Na pragu eteričnog svijeta", napisanu još davne 1924.g., Njegovo tumačenje duše me uistinu impresioniralo, jer u ono vrijeme, kada je saznanje o strukturi atoma bilo još dosta skromno, on je došao do originalne zamisli i to da atomi duše, kada se ona odvoji od tijela, mijenjaju frekvenciju titraja i duša postaje ezoterična, postaje nevidljiva i gubi kontakt sa stvarnim svijetom. Takvo presmiono tumačenje možda i nije u suprotnosti s današnjim stupnjem saznanja s tog područja, jer znamo da atomi titraju (vrlo točni elektronski satovi osnivaju se na titraju atoma silicija). Nije mi poznato je li moguća promjena frekvencije titraja, ali se energetskim poticajem mijenja električni potencijal atoma i njegovi elektroni uskaču u višu orbitu. Svakako bi ovo tumačenje ostalo nezapaženo, da autor nije iznio brojne primjere uspostavljenih kontakata s dušama na spiritističkim seansama, kojima je i sam bio nazočan. Prema njegovom tumačenju, pri ovakvim seansama se frekvencija titraja atoma prozvane duše pokušava uskladiti s titrajima atoma spiritističkog medija pa se tako uspostavlja njihov međusobni kontakt. Neki opisani primjeri su upravo zapanjujući, ali je pitanje koliko su vjerodostojni. Šteta je što te pojave nisu podvrgnute ozbiljnim znanstvenim istraživanjima.

Ovdje bih naveo i iskustvo jednog američkog vojnika, opisano u knjizi čiji sam naslov zaboravio (Život poslije smrti ili nešto slično), a radi se o vojniku koji se trebao u određenom roku upisati na jedno sveučilište u nekom udaljenom gradu, ali se dan prije toga razbolio i umro. Bila je velika zima i njega su u samoj košulji prenijeli u mrtvačnicu. On se na odru probudio svjestan da se mora slijedeći dan upisati na sveučilište i onako u košulji odjuri kroz noći leteći nepoznatim krajevima prema sveučilišnom gradu, zaustavivši se usput u nekom nepoznatom mjestu. Tamo je ušao u gostionicu koja je bila puna ljudi, ali ga nitko nije primjećivao i uzaludno je pokušavao telefonirati. Već je htio proslijediti dalje, ali ga je neka sila naglo povukla natrag i on se našao opet na odru. Ustao je i za par dana potpuno ozdravio. Tada je otputovao u sveučilišni grad, usput se zaustavio upravo u onom mjestu u kojem je bio za vrijeme kliničke smrti te, iako u tom mjestu nikada prije nije bio, prepoznao je gostionicu, gostioničara i telefon s kojeg je tada htio telefonirati. Knjiga je pisana s punom ozbiljnošću, ali ostaje ipak otvoreno pitanje vjerodostojnosti tog događaja. Mnogo je ljudi vraćeno u život nakon kliničke smrti i većina njih opisuje osjećaj velike sreće i putovanje prema nekom svjetlu. Kod njih mozak još nije bio mrtav pa su i ti doživljaji vjerojatno produkt još žive svijesti, ali kako protumačiti slučaj ovog vojnika koji je u stanju smrti upoznao grad, kojeg prije toga nikad nije vidio?   

Ako duša postoji, a intuicijom ne mogu prihvatiti protivno, postavlja se pitanje, kakva je ona i gdje ona boravi?  Obzirom na njenu besmrtnost, ona samo može biti sastavni dio Božjeg bića, ona kao i Bog nema početka ni svršetka, nalazi se izvan prostora i vremena, dakle izvan svemirskih dimenzija. Ona je nešto permanentno i sveprisutno. Prema tome, alegorijska tvrdnja da smo mi djeca Božja odnosno da je Bog stvorio čovjeka na sliku i priliku svoju, mogla bi biti istinita, ali samo u duhovnom smislu. Možda bi se na taj način mogle objasniti pojave transcendencije i vidovitosti, a isto tako i osjećaj bliskosti s Bogom kod mnogih ljudi.

Postavio si pitanje, imaju li životinje dušu? Odgovor bi mogao biti jednostavan. Obzirom da su, prema mojem shvaćanju, duša i svijest jedno te isto, onda proizlazi da dušu ima svako svjesno živo biće. Ne vjerujem, da pas, koji je toliko emotivan i posjeduje izvjesnu inteligenciju, nema razvijenu svijest pa prema tome i dušu. Ljudi bi se već iz tog razloga trebali odnositi prema životinjama kao prema samima sebi (ali ne u pežorativnom smislu, jer je čovjek često najgori neprijatelj baš samom sebi!).

O  RELIGIJAMA

činjenica je, da je religija prisutna kod svih naroda svijeta, u svim fazama njihovog razvojnog puta. Razlog je tome, što nepoznatom, naročito nepoznatim višim silama, dajemo božanski karakter. Otkrivanjem prirode i njenih zakona skida se i božanski veo s nepoznanica, a time se smanjuje i broj božanstava. Ostatak, ali osnovnih nepoznanica uglavnom je sveden na jedno božanstvo, pa su stoga danas religije većinom monoteističke. Kad bi se otkrila posljednja nepoznanica, konačno bi se došlo do istine, a to bi  bila spoznaja Boga. 

Svaka religija na svoj način zamišlja Boga, vjerovanje u zagrobni život i u postojanje duše, što se je i manifestiralo u različitostima u stvaranju kulta božanstva kao i u formiranju moralnih životnih načela. Obzirom na to, da Bog može biti samo jedan, on je isti u svim religijama pa su i sve religije pred Bogom jednake, stoga svaki vjernik, bez obzira kojoj religiji pripada, vjeruje u istog Boga. S našeg ljudskog stanovišta vrijednost neke religije treba prosuđivati prema etičnim i humanim kriterijima, dakle prema stvarnim vrijednostima sadržanim u njihovim naučavanjima, koje u praktičnoj primjeni mogu čovjeku osigurati dostojan život. Religije također imaju i utjecaj na stvaranje običaja i razvoj kulture neke ljudske zajednice, pa tako ceremonijalne i ostale popratne vjerske manifestacije djelomično spadaju i u folklor pojedinih naroda i njihovih skupina. Vjerski ratovi su besmisleni, jer nametanjem svoje predodžbe o Bogu drugima, vodi se borba i protiv vlastita Boga, koji je jedinstven svima. Takva borba se u stvari vodi protiv tuđih vidljivih oblika manifestacija u štovanju Boga, a što je posljedica nacionalnih odnosno civilizacijskih, a ne vjerskih razlika, ili posljedica težnje neke ili nekih religija za supremacijom.

Kršćanska religija temelji se na Bibliji odnosno na Svetim spisima, pisanim u vremenu više od tisuću godina. Stari zavjet, religiozna knjiga ujedno i svojevrsna antologija hebrejske književnosti, osnova je židovskoj vjeri. Bog je tu prikazan kao stvoritelj i gospodar svijeta, koji je svom izabranom narodu dao zakone kojih se mora pridržavati, a on je častohlepan, zahtijeva da ga se štuje i da mu se svi pokoravaju, on je strogi sudac i nemilo kažnjava neposlušne. Dakle, ljudi ga se boje i štuju ga samo zbog straha, bojeći se njegove osvete i tu nema govora o ljubavi, jer ne može se ljubiti onoga koji izaziva strahi  Stari zavjet inače vrvi od okrutnosti, izdajstava i nesmiljenih borbi te ga čitatelj teško može prihvatiti kao svete spise.

Novi zavjet, međutim, je sasvim drugog karaktera. Pojavljuje se Isus Krist, koji podučava: "Nije važno je li čovjek bogat ili siromašan, otmjen ili neznatan, gospodar ili rob, veliki mislilac ili dijete. Svi ljudi su Božja djeca, a Očeva ljubav je beskrajna. Pred Bogom nijedan čovjek nije bez grijeha, ali Bog oprašta grješnicima. Oprost se ne stiče pravednošću već milošću". A milost je velika, poklonjena i opraštajuća ljubav Božja. Zato se i mi moramo odnositi prema bližnjima onako kao što se Bog, naš otac, odnosi prema nama. Isus je podučavao: "Ljubite vaše neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas psuju. Onome, tko te ćušne pruži i drugi obraz, a onome tko ti otme ogrtač daj mu još i kaput. Svakome tko te moli daj mu i od onog tko uzima tvoje ne traži natrag".
Dakle, Isus je unio ljubav - tu navežu ljudsku vrijednost - kao osnovni postulat vjere, ona je glavni pokretač, izmiritelj ljudi i talac sreće. Nije na odmet iznijeti himnu ljubavi  iz 13-te poslanice Sv.Pavla Korinćanima (u prijevodu dr. Ljudevita Rupčića), a koja spada među najljepše biblijske tekstove.

 Kad bih ljudske i anđeoske
 jezike govorio,
 a ljubavi ne bih imao,
 bio bih mjed što ječi,
 ili cimbal što zveči.
: Kad bih imao dar proricanja
 i znao sve tajne
 i sve znanje;
 kad bih imao puninu vjere,
 tako da bih brda premještao,
 a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
 Kad bih na hranu siromasima
 razdao sve svoje imanje,
 kad bih tijelo svoje predao
  da zažeže,
 a ljubavi ne bih imao,
  ništa mi koristilo ne bi.
 Ljubav je strpljiva,
 ljubav je dobrostiva;
  ljubav ne zavidi,
 ne hvasta se,
 ne oholi se.
 Nije nepristojna, ne traži svoje,
 ne razdražuje se,
 zaboravlja i prašta zlo;
 ne raduje se nepravdi,
 a raduje se istini.
 Sve ispričava, sve vjeruje,
 svemu se nada, sve podnosi.
      Ljubav nikad ne prestaje.
 Proroštva? Ona će iščeznuti!
 Jezici? Oni će umuknuti!
 Znanje? Ono će nestati.
      Jer, nesavršeno je naše znanje,
 i nesavršeno naše proricanje.
       Kada dođe što je savršeno,
 iščeznuti će što je nesavršeno.
       Kad sam bio dijete,
 govorio sam kao dijete,
 mislio kao dijete,
 sudio kao dijete.
 Kad sam postao zreo čovjek,
 odbacio sam što je djetinje.
        Sad vidimo u ogledalu, nejasno,
 a onda ćemo licem u lice.
 Sad nesavršeno poznajem,
 a onda ću savršeno spoznati
 kao što sam spoznat.
      Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje -
 ali je najveća među njima ljubav.

Kad je sv.Pavao tako propovijedao, ugledni Rimljani, čije se ponašanje temeljilo na pravu, podrugljivo su se smijali, međutim siromašni i potlačeni ljudi prvi su osjetili, da je ovdje na svijet došlo nešto sasvim novo, veliki proglas Božje milosti, koja je iznad prava i koja je nazvana Radosna vijest ili radosno poslanstvo odnosno Evanđelje, prema grčkom "eu-angelion". Ova Radosna vijest o milosti Boga Oca koju je objavio Isus Krist, jedinstvena je među religijama, ona je dala nadu u spasenje svim obespravljenima, naročito onima koji su imali društveni status stvari, a ne ljudskog bića i brzo se je proširila po čitavom Rimskom carstvu, a zatim po cijelom svijetu.

Shvaćam Tvoje sumnje o Isusu kao sinu Božjem, ali na to pitanje može samo vjera odgovoriti. Možda je Isus poput Budhe doživio prosvjetljenje za vrijeme svog boravka u pustinji, nakon čega je propovijedao riječ Božju. Moglo bi se prihvatiti, da je on u sebi snažno osjećao Božju poruku i da je, kako i Ti pretpostavljaš, sebe vidio kao obećanog Mesiju, a time i kao sina Božjeg. Ovaj izraz "sin Božji" može se i alegorijski shvatiti, kao što i mi sebe nazivamo "djecom Božjom"- Obzirom na besmrtnost duše, ona ima božansku narav, pa stoga nećemo pogriješiti, ako Isusa prihvatimo onako kako nam se je i predstavio. Svakako da tu ima nekih nejasnoća. Tako bih naveo "istočni grijeh", koji mi se čini kao jedna od slabijih karika u kršćanskom nauku. Teško mi je prihvatiti krivnju djece za grijeh kojeg su učinili njihovi praroditelji. Ako se ljudi tek krštenjem oslobađaju istočnog grijeha, nije li onda učinjena velika nepravda onima koji su umrli prije dolaska Krista ili koji, kao pripadnici drugih nekršćanskih religija, nisu kršteni? Nadalje, ako Isus nije bio Bog, onda  cijela postavka o sv. Trojstvu dobiva alegorijski smisao. Za širi kritički osvrt na kršćanski nauk ipak nisam dovoljno pripremljen, ali vjerujem, da bi se tu moglo postaviti još poneko ozbiljno pitanje.

Negiranje Isusu njegovu božansku narav ipak ne dovodi u pitanje vrijednost kršćanstva, pa čak ni suštinsku istinitost njegova nauka. Isus je propovijedao ljubav kao temelj u međuljudskim odnosima, a što je najviša moralna zasada, koja u nijednoj drugoj religiji nije dobila takvo prioritetno mjesto. Njegovo učenje: "tko tebe kamenom, ti njega kruhom", ili "nemoj učiniti drugom, što ti ne želiš da drugi tebi učini" svakako ima snagu božanske poruke. U kršćanstvu su našli utjehu milijuni i milijuni potlačenih i prezrenih, prema kojima se nažalost i sama institucija Crkve često puta nekršćanski odnosila. Moralna načela kršćanstva su duboko humana, prema njima su svi ljudi jednaki i ravnopravni i čovjeku daju njegov puni dignitet te današnje društvo upravo kršćanstvu duguje sve civilizacijske blagodati. Iznio sam tezu, da bi naša duša mogla biti sastavnica Božje sveukupnosti pa, ako je tako, onda bi i Isusova prosvijetljena duša uistinu mogla biti prijenosnik izvorne Božje riječi.

Uvjeren sam da čovjek razumom nikad neće doći do spoznaje, ali je vjerojatnije da će do nje doći  intuicijom, koja je mnogo prodornija od uma. Moj zaključak bi stoga bio: Iako se moje pretpostavke ovdje iznesene ne mogu znanstveno dokazati, ipak su mnoge od njih toliko uvjerljive da bi ih se moglo bez grižnje savjesti  prihvatiti kao istinite. Vjera je čovjeku nužno potrebna, ona nas dariva blaženstvom unutrašnjeg mira i sreće, s njom se ništa ne gubi, ali nemjerljivo mnogo dobiva. Ovih dana sam čuo da se i popularni pisac Paulo Cuelho sve više priklanja crkvi, jer, kako on kaže: vjera je poput žene uznosita, nježna, dobrostiva, lijepa i tješiteljica. Nije li i to jedan od razloga da i mi nađemo utjehu u njenu krilu?     
                                                                                                                                  Srdačno,  Franko