U meni utiha Genezaretskog jezera,
Bože, zar si pozvao mene…, odjekuje s broda koji nas prevozi na drugu stranu. Ne bijaše čuda, ali bijaše čudo ljepote, podsjećanja, čudo mira i suglasja među Tvojim zaljubljenicima.
Taj je mir bio znak: Ti i ja smo se susreli. Došao si.
Naučio si me, kako izići iz sebe. Rekao si mi da se ne strašim, da ćeš me Ti dočekati i u Tvojoj zemlji bijah mirna.
Ti nisi ostavio borbu za sobom ali jesi pokazao kakvi možemo biti, kako zajedno živjeti.
Plakao si nad Jeruzalemom i sad bi to isto učinio. I ne bi plakao samo nad njim…
Slikala sam Tvoj grad kojem si ostavio najljepši izlazak sunca.
Isuse, nekako si mi bliži kao čovjek koji hodi stazama, među brežuljcima, u sandalama i bijeloj haljini, okružen ljudima, svojim učenicima, među mnoštvom koje ide za Tobom, slijedeći Te, i sa sumnjivcima, kojima ponekad i ja pripadam.
Isuse, onda se načas izgubiš kad se nađem u vrevi različitosti klanjanja pomiješanih naroda. Gledam i čudim se takvim susretima, ali Ti to ostavi trajanju i učiš nas susretati se i živjeti i dijeliti, i vrijeme i prostor sa svima različitima. I pokaza nam to jednako i u malenim prostorima gdje nam posloži oltare jedne do drugih, zbližujući nas usuprot naših protivljenja i neslaganja, naših isključivosti, da se tu brusimo do kraja života, uvažavajući se međusobno. I još to ne svladasmo i ne možemo, a Ti nam darova tu blizinu da nas navedeš i poučiš moliti i za drugčije, za one koji nam smetaju, za koje bi željeli da nam se ne zapliču neprestano pred nogama, na našim stazama.
Isuse, učini da se moje klanjanje Tebi dogodi iznutra, u meni, i da ne prestaje.
Molim Te Isuse, na putu prema Betlehemu, drži me za ruku i učini da Te prepoznam, vodi me. Daj da sve bude kako je Tebi milo.
Blagoslovi ovo malo stado našeg hodočašća. Vodi nas, Ti znaš najbolje ovaj put. Ne kraći, ne lakši. Ti znaš koliko može izdržati ljudsko tijelo.
Ja vjerujem, nije On samo za dobre, za viđene u prvim redovima koji se međusobno izabraše. Ja znam, On vidi i one s prikrajka, u posljednjem redu, u hladu podno stabla, koji u travki cvijeta slučajno izrasloj, pronalaze ljepotu divljenja vrijednu.
Za razgovor s Tobom Isuse, treba mir i osama, skrovito mjesto. Mjesto gdje jesam je prometno, bučno, prepuno različitog svijeta. Kažu da to i nije toliko mnoštvo, koliko je u vrijeme kad je na ovim prostorima politički mirnije.
U što vjeruje da vjeruje ovaj svijet, svi oni spominju svog Boga, a ja spominjem Tebe Isuse i znam,Ti si jednako i njihov i moj Bog!
Moje je srce ostalo i u pustinji s onima koji žive od ljudskih postaja trčkarajući s ogrlicama i narukvicama, nudeći fotografiranje deva i dječaka na magaretu. Ostalo je među brežuljcima i stazama kojima si prolazio i dolazio među svoje, a oni Te izdaše.
Vratili smo se iz Svete zemlje. O tome sad ne mogu ni riječi prozboriti, to se i ne može ispripovijedati, to je kao da si išao tamo primiti nekakav štambilj, koji te je označio i ti sad jesi, vratio si se nov, drukčiji, vredniji...
Ne znam, je li se to u meni dogodilo, ali znam da se još nisam sabrala.
Kao da sam ostala kod Tebe Isuse, kao da sam se zaboravila vratiti.
Split,10. travnja 2009. god.
