Dvije vršnjakinje, potpuno različitog životnog usmjerenja, jedna u gradu, druga na obodu gradskomu.
Proživjele su po 83 jeseni.
Perina, nekada nadaleko poznata upraviteljica Doma, sudionica Drugoga rata, moćna, glasna, neustrašiva, kao što su mnogi bili, u ono doba. Bila je dobre duše i velika srca.
Sjećam se sastanka, na kojemu je udarila šakom po stolu i viknula: -Najprije će u Dom naš svit, a onda oni izvanka, pa nek' mi kažu da sam ljubitelj mjesta! Mogu oni govorit šta 'oće, al' će bit, kako ja kažem! -
I bilo je tako.
Toliki su k njoj dolazili tražiti pomoć a ona je uvijek je pomogla. Slušala sam njezin telefonski razgovor koji je vodila s jednim 'drugom' iz SKH u Zagrebu, kada je tražila da iz zatvora odmah puste jednoga našeg čovjeka. Način na koji je to tražila i kako je pričala o obitelji uhićenika bio je tako jednostavan i tako ljudski topao! čovjek je, uistinu, još isti dan bio na oslobođen.
Takva je bila naša Perina!
Govorili bi da Perina ima partizansku školu. Ona to nije tajila. Još bi dodala: - Pa šta mi fali? Zato sam zaposlila stručnjake oko sebe! -
Nisam se slagala s njezinim 'rječnikom'. Ona bi se nasmijala i rekla: - Znaš! Moju su mater ašištile švore na samrti i molile Boga, a bit će tako i meni, ako Bog da. Ne slušaj svaku.' -
Mnogi su iskoristili njezin položaj. Neki su zaposlili sebe i članove svoje obitelji, a da se nisu nikada umorili.
Prošlo je od toga mnogo godina.
Prije nekoliko dana Perina je završila u bolnicu. Nije bila dobro. Jučer je smještena u neki dom iza brda.
Stislo me oko srca. Znala je ružno reći. To bi brzo i na duhovit način ispravila. Pomagala je svakomu. Nije bila zločesta!
Ipak, zašto Perina nije u jednomu od Domova u našemu gradu? Je li to bila njezina odluka, ili joj nismo na primjeren način ponudili da zadnje dane provede s poznatim osobama koje još rade u 'njezinu' Domu? Zar nije bilo ni jednog mjesta za našu Splićanku?
Žao mi je.
Možda griješim ? Ne znam.
Svejedno. Perina nam je oprostila.
Ondje se više nitko ne ljuti.
***********
SMRT ANE
U utorak, nakon predstavljanja Borovčakove knjige, zaustavili smo se u malim skupinama, ispred crkve, pričajući o svojim dojmovima. Kraj nas su prošle dvije časne sestre, vodeći malu pogrbljenu staricu Anu, inače opslužiteljicu u jednoj splitskoj crkvi.
- Što se dogodilo? - pitale smo se, i doznale, da je te večeri Ane, čuvši, da će na predstavljanju knjige biti i glavni urednik Radio Marije iz Zagreba, uzbuđena, izašla iz svoga stana, ne odjenuvši se, u jednomu starom, šarenom ogrtaču, samo s rupcem na glavi. Ušla je u autobus, izišla na posljednjoj stanici, došla ispred crkve i čekala glavnoga urednika. Ovuda su naišle časne, koje poznaju Anu i polagano je otpratile, ponovno u autobus i kući.
Kolika želja i koliko snage u Aninu malu, pogrbljenu i bolesnu tijelu, koja se 'preko noći' promijenila i odlutala? Potpuno onemoćala, 'izgubila se'.
Do prije nekoliko dana, Ane je svako jutro, već oko pet sati otključavala crkvena vrata. Uređivala je prostor, mijenjala je vodu za cvijeće, skidala ocijeđeni vosak sa svijeća, razgovarala sa svecima i spremala se za prvu molitvu, prije svete mise. Odjednom, bez najave, iznenada, ostavila je prazno mjesto u prvoj klupi pred oltarom.
Kada se to pročulo, čulo se i za njezin vjerojatno posljednji odlazak Gospi u Međugorje.
Ane je, do prije godine dana, upriličivala putovanja i hodočašća po Hrvatskoj i po cijelomu svijetu. Bila je voditeljica, više puta u Lourdu, Svetoj Zemlji, Fatimi, Padovi… Prije malo vremena, dogodilo se posve neobično hodočašće.
Ane je, kao mnogo puta dosada, upriličila putovanje autobusom u Međugorje. Ali, taj su put, u autobusu s Anom bile samo četiri putnice. čudno, da se vozač nije zanimao za razlog ovako neobičnoga hodačašća. Doznajemo da je Ane platila troškove kao da je autobus pun hodočasnika i krenula se pozdraviti sa Kraljicom Mira, vjerojatno posljednji put.
Ane ima malu mirovinu koju je zaradila služeći ovdje-ondje.
Kao voditeljica hodočašća, imala je besplatnu kartu, što joj je omogućilo da obiđe toliko svetišta, po više puta.
Ane ima jedino kumče, koje je zove k sebi, ali ona ne želi nikamo, iz svojega stana. Sestre pričaju, da se u njezinu stanu nalazi 'knjižara' molitvenika, svetaca, knjiga, časopisa, fotokopiranih molitava, koje je Ane dijelila moliteljicama Krvi Kristove, kojima je i ona pripadala…
Nakon što je kumica donijela ručak Ani i otišla, ova se počela spremati, kao da mora izići. – Kamo ćete Ane? - upita je sestra.
- Slušaj draga! Samo jedan čas. Moram odnit ovo malo spize jednoj siroti, koja ništa nema. Pusti me, Bog ti da zdravje - molila je Ane.
- Recite gdje stanuje. Ja ću je posjetiti i pomoći joj. Reći ću joj da ste bolesni, da vam je teško i da više ne možete izlaziti… - rekla je sestra.
Ane više nije sama, o njoj skrbe kumica i sestre.
Premda je teški srčani bolesnik, s iskrivljenom kralježnicom, lijekovi koji su Ani trebali olakšati disanje i umanjiti bol, iz davne su 1993. godine. Ona ne mari za to.
Njezin lijek neogranićeno traje. On je vječan. Daje se bez liječničke preporuke.
Ane se veseli susretu sa svojim Bogom, kojemu je sva predana i vjeruje da će je prepoznati! I mi u to vjerujemo!
Kada o tome priča očice joj se zrcale od sreće.
Gledajući naše vršnjakinje na kraju puta, Perinu i Anu, kao vlast i sluškinju, koje se nisu nikada srele ni družile, ipak mi je žao da i Perina nije imala tako spokojan i predan kraj, no Milost Gospodnja nema kraja, pa će dotaknuti njezina dobra djela i iskazati joj svoje milosrđe!
To će izmoliti, njezina vršnjakinja Ane.
24. rujna 2004. god.
| | 
...dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima, često jedini ključ u bravi njihovih vrata, po kojemu računaju vrijeme, doba dana.
***
STARI I MLADI
Pomalo gubimo smisao za staroga čovjeka. Imamo sve manje vremena za njega. Njegova nemoć kod drugih, potiče strah od svoje starosti. Narušava red i ravnotežu naše obitelji. Oduzima nam vrijeme za prijatelje i društvo. Stalno nešto 'moramo' radi njih i ništa ne možemo radi njih!
- Nemamo se kada posvetiti ni unučadi, koji su ipak važniji. Ovi su svoje proživjeli – najčešće čujemo.
OVI !
- U ničemu se ne možemo dogovoriti, od higijene do obroka i spavanja. Užas. Hodaju bez veze, po noći. Svugdje su. Nikakve koristi od njih. Zamijenili su dan noću. Ne slušaju... -Možda bi bilo mnogo bolje kao nekada, kada bi stare odveli u planinu i 'zaboravili' ih odande vratiti, a negdje, na drugomu kraju svijeta, rekli bi: - Zreo za sjekiru! -
Lako se topi nekada uložena ljubav.
(Mira Donadini)
24. rujna 2004. god.
***
Dobro je za nas da s vremenom na vrijeme osjećamo neku dvojbu, jer te dvojbe omogućuju čovjeku da zaviri u sebe samoga, podsjećajući ga da je u izgnanstvu i da ne mora polagati svoja nadanja u nijednu zemaljsku stvar.
(Nasljeduj Krista)
***
Dvije mogućnosti
Neki je rabin zamolio Boga da smije vidjeti pakao. Bog mu je to dopustio i kao pratioca mu dao proroka Iliju. Ilija je najprije odveo rabina u neku veliku prostoriju u čijoj je sredini stajao na vatri lonac s ukusnim jelom. Uokolo su sjedili ljudi - s dugim žlicama; svi su oni grabili iz tog lonca. Ali izgledali su blijedo, mršavo i veoma jadno. Jer dršci njihovih žlica bili su predugi, tako da divno jelo nisu mogli prinijeti ustima. Kad su se dvojica posjetitelja udaljili iz te prostorije, upitao je rabin proroka: "Ilija, kaži mi, na kakvom smo to čudnovatom mjestu upravo bili?" Prorok je odgovorio: "To je bio pakao!"
Zatim je Ilija odveo rabina u drugu prostoriju. Ona je izgledala jednako kao ona prva. U sredini prostorije isto je tako gorjela vatra, a na njoj se kuhalo neko birano jelo. I tu su ljudi sjedili uokolo držeći u ruci duge žlice. Svi su bili dobro uhranjeni, zdravi i sretni. Oni nisu pokušavali prinijeti sami sebi to jelo. Duge su žlice više upotrebljavali da bi davali hranu jedan drugom-
Ta je prostorija bila nebo.
(Rabinska pripovijetka)
|
