Prije nekoliko dana zamolim dragovoljce da mi donesu dva pakovanja po dvanćst politrenki Jamnice i Donata, jer toliki  teret ne mogu više nositi. Kada sam se vratila kući, u prizemlju, uza stepenice, nađoh jedno pakovanje Jamnice. - Gdje je pakovanje Donata? -, upitah se, i bez razmišljanja, izvadim mobitel i zovnem službu. Kada se nitko nije javio, zovnem i ured. Međutim, ni u uredu se nije nitko javio. Uznemirena, htjela sam znati što se dogodilo, zašto nije donijeto i drugo pakovanje? Zbog čega?
    Zastanem, pričekam, promislim i prekorim se, nastojeći vratiti mir u sebe. Potom podignem pakovanje Jamnice i pođem prema trećemu podu. Ispred ulaza u stan, naslonjena o zid bila je jedna platnena vrećica a u njoj dvanćst Donatovih politrenki. - Što ovo znači? Tko je ovo donio? -, upitah se.
    U stanu nađem sestru koja je molila. Okrenula se da vidi tko ulazi, a kada me je ugledala, reče: - Sestrica ti je donila jedno pakovanje politrenki, da ti bude lakše nosit. -
Srce mi se uznemiri od stida. - Hvala Ti, sestrice! -, rekoh sebi.
    Hvala i Tebi, Bože, što si, utišao mobitel i telefon i zaštitio časne ljude od moje brzopletosti.

Hvala Ti, jer si moju brzinu usporio da pričeka pamet.
Jednom sam Te, u očaju, upitala: … - Zar svaki dan borba s kukoljem, rad na njivi?
Danas vjerujem i znam da će tako biti do kraja svijeta i čovjeka.


Split, 22. siječnja 2007.