"Imaš dobre teme, piši, nađi izdavača..." savjeti su mojeg starog dvojca, od 94 i 86 godina. I sama starija, pobrojim ih, zatečena. Samo troje: dva brata, po ocu i teta, po mami. To je sve. Iza njih sam ja, ali reda nema, u to smo se, nedavno, opet uvjerili. "Sklizak je to teren, ostavi to." Barbe me još uvijek doživljavaju, kao svoje dijete i žele me zaštititi. Ne opirem se, i usuprot njihovoj dubokoj starosti, razlozi za odustajanje od povremenih nepromišljenih "zaleta" prema rubovima političkih događanja su posve na njihovoj strani. Uz to, još uvijek ih krasi živa mudrost i sačuvana kritičnost, pa mogu zatvorenih očiju, slijediti naputke i uvažavati njihova stajališta. Bez sumnje! Našla sam se, i sama, u vremenu, bez ikakva otpora prema starima, pa stopljena s njima, vjerujem, kako mi Bog nudi zadnju priliku. Mlađemu je prije dva dana pozlilo, i jutros kaže, pomislio sam na kraj. Kad takvi ljudi otiđu iz obitelji, osim što otiđe dobar čovjek, obiteljska "riznica", životni suputnik naših nedoumica, postajemo siromašniji, šutljiviji za jednog velikog i važnog sugovornika. U ušima ostaje njihov memento, koji u ovim danima pritišće, opominje, ali traži i riječ, koja je, kao i dio naše sigurnosti, otišla s njima. Tada razumijemo, da smo tek s njima zajedno, bili jaki i sigurni, ono, što jesmo, da su oni bili sastavni dio našeg duhovnog tkiva, iz kojega je onda, sve drugo raslo uspravno i zdravo. Takav osjećaj pratilo je i vrijeme, nakon očeve smrti (njihovog najstarijeg brata). Sjećam se, kako bi na kraju dana, prije spavanja, došao u sobu i dao kratak sažetak dnevnih zbivanja i svoje predviđanje. Bio je zabrinut. Nije trebalo slušati ni radio, ni čitati vijesti. Bilo je onako, kako je on kazao. Sjećam se našeg zajedničkog odlaska u kazalište, kad je poslije dugogodišnje šutnje, na programu HNK-a opet bila postavaljena opera I. Zajca, "Nikola Šubić Zrinski". 
Malo iza toga, pozvao me je, da izađemo, dati potpis za Hrvatsku. Žurilo mu se, a trebao je još, samo malo živjeti, pa da zajedno pogledamo, kako se podiže i vijori nova zastava samostalne i nezavisne države Hrvatske. Ljubav prema Hrvatskoj, bila je njegova ostavina, pa s pijetetom bilježim pjesmu, koju je, baš on, začeo u meni. Rvacka moja Infišana san u te ! Koliko godin smo mučali kuco činili u prsiman te držali tiščali uvik mučali. Svi smo te u se čuvali jedni drugiman Rvacku mirili. Pari se ka da je otac bi najžešći: kad bi ujutro znak križa učinija ime bi tvoje prvo izustija za te se pomolija. A pinku pri ven će umrit obuka je svečani veštit na glavu metnija borsalin uša u kamaru moju i reka:”..a ča si stala tot ? vanka se kupidu potpisi za Rvacku !” Finilo je, triba izać čuje se “ Ustani bane..” konfunžjun je ka da se višje ne šapje moja Rvacka svit se fermaje: dolazidu veli dani. Mater ni u to virovala puno “ Dobro ste inšempjani - užala bi reć i malo pozan tega umrila. Otac šesti dan poza njon. Ostavi je potpis za Rvacku pun vire da ovo višje nikor ne more fermat. A ondac si došla ti ! Ka dica odili smo šterike užgali Boga molili pivali falu mu dali. U čudu bi je vas svit. Onda san pobigla na greb matere i oca sve jin špjegala. Mater se višje ne smije otac je libre zaklopija prekriženin rukaman još uvik Rvacku u prsiman držidu, tiščidu mučidu. (Na Dan državnosti 1996.) Mojem starom dvojcu obećavam: ne mogu reći, da se rastajem od politike, jer joj nisam nikada pripadala (znala sam se zanositi i dok je taj zanos još trajao, ona bi nas već iznevjerila, jednako sada, kao i prije). Najstariji od ovih troje, prije nekoliko dana mi je kazao:" Imam dva plućna krila. Jedno diše za Boga, a drugo za Hrvatsku." Ne želim unositi nespokoj, u njihove stare dane, i meni treba mir. Dok su još tu, želim i ja s njima, jednako, istim plućima disati. 20. listopad 2005. 
| | 
Oživjele grobljanske staze Hodamo ususret Svim Svetima i Dušnom danu. Uređuju se staze, čupaju izrasle trave uokolo, pale svijeće, donosi cvijeće. Netko boja zlatnom bojom slova na ploči, koje je vrijeme opralo. Neki doputuju, da bi posjetili grob svojeg pokojnika. Neki se vrate neobavljenog posla, jer nisu uspjeli naći grob, "a baš je bio tu", pa cvijeće ostave, negdje, uz obližnji humak. Neki se, pak, na groblju nalaze, kao u gradu, poznaju, prepoznaju, neki ostavljaju cipele "za groblje" kod prodavačice cvijeća, jer se žele u grad vratiti čisti. Neki, nakon puno godina, na groblju sretnu prvu ljubav, pa pri kraju sprovodne povorke, ukorak, pričaju, sjećajući se, kako je bilo lijepo, kako su bili kao anđeli, a evo ih sada tu, skoro i oni na redu, da ih se isprati, opet zaneseni, gledaju se i sami idući kraju, rastajući se, zaboravljajući, da su na posljednjem ispraćaju prijatelja... Sve izvanjsko. Ono iznutra, zaključano, nema riječi, niti s kim, pod ruku ide. Muk, žalost nosi Tvoje ime. Samo, neka sve prođe, sve utihne. Kad mine vrijeme, bura pomete cvijeće, bukete, odnese vaze, pogasi svijeće, kad nikoga nema Žalost nosi Tvoje ime, upreglo u vrijeme *** Na Sustipanskom groblju, spotovi - slikaju se klape. Na mjestu, gdje su neki vidjeli hotele 35 tisuća kosti, bageru umakle, počivaju u krilu Sv.Stjepana, u miru. *** 
Blagdan, kad molimo za Sve Svete, ali i one koji su svojim životom i žrtvom zaslužili, a nisu došli do svetosti Oltara. Svi su oni na istoj gozbi u slavi Oca, Sina i Duha Svetoga, Jednaki. Mira Donadini,30. listopada 2005. *** DUŠNI DAN A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast; ali oni su u miru (Mudr. 3, 1-3)
|
