NA ZEBRI ŽIVOTA Pokušavam pokazati lakoću susreta, premda nam starijima to nije lako. Prolazim dugom jednosmjernom i prometnom ulicom. Pola su pločnika zauzeli automobili, a prolaznici, mimoilazeći se, idu tamo-ovamo. I ja sam među njima. Svatko od nas misli, da treba prvi proći kroz taj uski prolaz. Na ulicu ne smijemo, jer je promet velik, tri vozila voze u jednomu pravcu. Gledam prolaznike. Svi, mlađi i stariji koji mi idu ususret, očekuju, da ću se ja skloniti, ili se makar bočno okrenuti, da bih im omogućila prolaz ili, pak, da ću pričekati, da oni prođu. Sklanjam se između zaustavljenih automobila, s prigušenim smiješkom. Starijim prolaznicima pružim ruku i ponudim im da prođu… U toj se pažnji i razmišljanju sučelim neočekivano s mladom gospođom. Ona se povuče i reče – Izvolite! - . ! Ne sjećam se, kada sam to posljednji put čula na ulici. – Hvala lijepo! – odgovorim i učini mi se kao da je ta moja riječ ostala zvoniti u ušima ove mlade dame i u svijetu, u kojemu je ta riječ gotovo iščeznula i izgubila svoju pravu vrijednost. Osjećam, da smo obje riječ izgovorile dovoljno glasno i jasno i da će je još netko, u ovomu prostoru i vremenu čuti i izreći. U nekoj drugoj ulici, kojom svakodnevno prolazim, gdje je skućenost također popela automobile na pločnike pa i prolaznike, unatoč nastojanju, još nisam nikoga susrela da se zaustavi, da bi propustio starijega ili onoga tko nešto nosi u rukama. Onuda prolazi mnogo djece, koja se vraćaju iz škole. Nekada ih pričekam desetak. Slušam ih i gledam kako rastu. Neke prvašiće još prate roditelji, pa čekam taj prvi pozdrav, tu riječ 'izvolite, hvala Vam', vjerujući da djecu u školi odgajaju. Ta je riječ, kao pozdrav, uvod u susret. Izgovarajući je, ljudi je oko nas prepoznaju. Osoba od susreta raste, stječe iskustvo, oštri pozornost, ne zaboravlja je, rado je se sjeća i često je ponovno priželjkuje. Susret može biti mir i dobro. Zato se treba događati, pa makar i stariji zastao, zato jer on možda ima vremena, jer živi bez žurbe i rado se susreće, gleda i čudi se. Nekada smo iz škole s učiteljima odlazili u pekaru vidjeti, kako se mijesi kruh, a nekada u tvornicu gledati kako nastaju plastični stolnjaci i drugi proizvodi. Danas bi trebalo izići na ulicu i hodati, gledati i učiti kako se susreće, kako događa susret. Za to ne treba knjiga prometnih znakova, ali treba riječ dobre osobe, prvoga učitelja, njegov p r i m j e r: na ulici, u autobusu, na zebri života. Možda su ovi prometni tjesnaci, premda nekada smetaju, prigoda da se međusobno uočimo i približimo?! Sve živo, od mravi, kukaca i ptica, do onih većih Božjih stvorenja, kada se susretnu, zastanu i jedni drugima dadnu znak. Mi ne ćemo kao pas zadovoljno mahati repom, ali će izraz našega lica biti uljudniji, promijenjen, proćućen. Bit će koristan i ohrabrujući onomu, koji nam dolazi ususret. Na kraju ovoga, kao da se pitam: - Kada i kako se prepoznajem u riječi i njezinu daru, upućujući se ususret sebi i tebi, čemu i komu, tepajući hvalu ili..., za susret ili..., zrcaleći se u njoj i njezinu korijenu, na zebri života? - 14.lipnja2006. |