Jutros smo Srećica i ja požurile, stale u red za kupaonicu, gurajući se sa školarcima i mladeži koja žuri na posao. Spremanje u sobi ostavile smo za popodne. Danas ćemo to učiniti temeljito.

Hodajući do autobusa, Srećica upozna susjedu i poštara, uhvati me za ruku, uzme vrećicu s praznim plastičnim bocama i odnese je uličnom smetlaru. Vedro je i svježe vrijeme odgovaralo veselim školarcima, koji su zajedno s nama ušli u autobus. Žamor kao u razredu. Smijeh se prostrije autobusom. Srećica gleda kroz staklo i pjevuši, a potom, na postaji kraj glavne tržnice, zastane i kratkim uzdahom izrazi svoje čuđenje: - Ovo nisam još nikada vidjela. Ovdje je donesena cijela moja šuma. -
Lijepe i guste jelice stajale su naslonjene jedna o drugu. Rano je. Još nema kupaca. Malo dalje, prodaje se mahovina, cvjetni ukrasi.
- Jao! - uzviknu Srećica. 
- Pogledaj! Obojani borovi češeri u srebrnu i zlatnu boju, mali zrnasti plodovi grmlja, sve u zlatnoj boji. Sve iz moje šume. Gdje je nestao moj lugar? Kao da nitko drugi ne voli šumu. -  Iza jelka vide se more i otoci. Autobus je otišao dalje. Srećičinu tugu ometahu smijeh i priče školaraca. Jedna djevojka reče: - Zamisli! Za tjedan dana moram polagati tri predmeta! Ne znam kako ću to uspjeti? -  Srećica sklizne iz moje ruke i zaustavi se na djevojčinoj torbi. 
- Trebaš me? Tu sam. Ja sam Srećica. -
- Ali, meni treba Velika sreća! - odgovori djevojka.
Na sljedećoj postaji, školarci iziđoše, a Srećica i ja nastavismo put. Grobaljski čempresi još bijahu orošeni. Hlad je dopirao sa svih strana, na rubove, sitnim šljunkom uređenih grobova, kao da je netko prosuo gljive, izrasle u hrpama, kao grozdovi. Srećica izmoli Pokoj vječni za sve. Idemo k velikomu bijelom križu na novom braniteljskom groblju, gdje, ispod vječnoga svjetla, u sitnu žalu, omeđenu bijelim kamenom, prazno čeka našu zapaljenu svijeću.
 - Zašto ovdje ne gori nijedna svijeća? - upita Srećica? Uzme veliku svijeću medove boje, stavi je na sredinu a ja je upalim. Pomolismo se zajedno za sve naše branitelje, za sve duše koje počivaju na ovomu groblju.
- Jesi li jutros sa sobom ponijela Nadu? - upita Srećica.
- Jesam. Nikamo ne idem bez nje! - odgovorih.
- Pričaj mi malo o sebi, da te bolje upoznam! -
- Što da ti pričam? Ja sam, kao što si čula, ispala iz torbe Velike sreće i otada sam uvijek mala, nikada dovoljna. Neupadna. Nitko me ne poželi, niti u meni vidi nešto vrijedno. Ako me netko i primi, rijetko me zadrži, jer sam mala i ne mogu biti velika, a ljudi imaju velike i skupe želje.

- Srećice? Vjerujueš li u Boga i njegovu dobrotu?
- O, da! Bog je i mene spasio kada sam ispala iz vreće Velike sreće. Nije dopustio da me pregaze. Želio je podijeliti Veliku sreću mnogima, ali oni se otimahu za nju i to još uvijek rade. Zbog toga jedni drugima u njoj podmeću krivotvorene vrednote, nesporazume, lažni sjaj, novac, oružje… Bojim se Velike sreće i vjerujem da je Bog sa mnom postupio dobro.
- O, draga Srećice! Daj mi ruku! To je dovoljno. Ako osjetiš da griješim, ako te uvrijedim, upozori me.
Popodnevno bi nas sunce rado pomilovalo. -  Hajdemo Srećice prošetati do mora, da ti pokažem brodice, velike i male želje malih, običnih ribara i onih koji bezuspješno traže Veliku sreću.
Ako zaželiš ostati sa mnom, odaberi na momu stolu knjigu u kojoj želiš živjeti. Nađi stranicu na kojoj bi voljela vidjeti jaslice i Svetu obitelj.
Bit ćemo zajedno: moja Srećica i ja, obični Božji stvor.


      Split, 15. prosinca 2006. god.