Isuse! Stojim pred Tobom. Po običaju, dođoh prije sv. mise i krunice, da budemo malo zajedno Ti i ja, u tišini. Kako započeti ovaj razgovor s Tobom? Znam samo da sam na pravomu mjestu. Zato ću, možda, nemušto i zbunjeno, pred Tobom, izreći svoje dvojbe i pitanja. One su razlog zbog kojega se odlučujem na drukčiji razgovor, vjerujući da ćeš mi Ti pokazati pravi put. Ne očekujem da će Tvoj put biti lakši, ali vjerujem da će biti bliži i sličniji nebeskome rješenju. Od danas svoj hod želim uskladiti  s Tvojom Riječju.

Reci mi što još činiti, ako ovo, što činim uopće, nešto vrijedi? Slušajući o starima, mislim o svrhovitosti našega rada, mjerim skrb koju iskazujemo… Što to kod Tebe znači, vrijedi li to išta?
Danas zanemarismo čovjeka, jer nije dobar, jer se ni s kim nije mogao sporazumjeti. 'Težak' je, kažu, a star i bespomoćan. Sâm. Svi su ga ostavili. Kažu da je svojom ćudi udaljio sve od sebe i ostao sam. Nitko da bi o njemu izustio ni jednu lijepu riječ. Nitko ga se ne sjeća po dobru. On je u stanu pao iza vrata, ostao ležati na podu, čekajući da će ipak netko doći i pomoći mu.
Nisi li Ti, Isuse, bio onaj vatrogasac ili onaj policajac, koji su provalili vrata uzeli i odveli ga u bolnicu? Jesi li Ti taj koji u njegov život bez smisla dodaješ smisao drugima za njega i držiš ga na životu i ne ćeš ga pozvati dok ga ne dotakne zemaljska skrb, makar zraka našega milosrđa? Kako drukčije protumačiti ovaj život? Jesi li to Ti bio na podu, kojega su u nevolji i muci svi ostavili, zatajili, ni ime da Ti spomenu?
Vidiš, Isuse! Nisam znala kako započeti ovaj razgovor, a sada očekujem Tvoj prijekor i pitanje. čini mi se da kažeš: - Što si danas učinila? Komu si pomogla, koga si utješila? Ne opravdavaj se! Od Tebe nisam tražio tjelesni napor. Poštovao sam Tvoje godine, ali sam očekivao tvoje milosrđe, tvoje znanje, a ne da ga zakopaš kao beskorisni sluga, nego da ga oplemeniš, predaš drugima i očituješ posrnulomu starcu, da ih podsjetiš što tražim od vas, da budeš jedna lijepa riječ njemu. Koliko ste vremena potrošili da niste ništa učinili, a on vas je i tada čekao? Učini to još danas! Ako to ne učiniš, tvoje će  znanje i pamet biti mrtvi! Ostavio sam Te da budeš korisna. Kada si bila u nevolji, čuvao sam te, nisam te ostavio. Oko tebe su bili anđeli. Nikada nisi bila sama.
Pogledaj srce koje vas toliko ljubi! Otiđi i učini što si danas propustila!
Nađite starca kojega su svi ostavili, jer je čudan! Uzmite njegov teret i bol i nosite ih. Pomozite mu! činite ono što nitko ne će, što je svima teško.
Ta, što znači vaš rad, vaši sati, mnogo posla, ljudi, ako vam srce ostane prazno i zatvoreno, pa ljude i njihove živote podijelite na lagane i ugodne, teške i neugodne? Zašto se naprežete i trčite, ako nema milosrđa, ako mislite da sve možete sami, bez mene? Ja sam taj ostavljeni starac na podu, samo radi tebe koji hoćeš raditi lakše i brže. Ja sam onaj vatrogasac i policajac, koji su nasilno otvorili vrata stana i starca odveli u bolnicu. Ja sam sve dobro koje se daruje i to danas činim umjesto vas. Svima sam dao život. Zato vi ne dodajite a niti oduzimljite nikome: kruh, brigu i ljubav. Otiđite k starcu koji se vratio iz bolnice i budite ono što drugi nisu bili! Kažite mu nešto lijepo, da će odsada on biti vaš bližnji, da ćete dolaziti, pomagati mu, slušati i čuti što vam želi reći. Ispunjajte njegovu samoću. Ako bude teško, ako posustanete, pogledajte na moj križ. Što bi bilo od vas, da ga nisam donio do kraja?  –
O, Isuse! Hvala Ti za nebo koje vedriš pred našim pitanjima, nadu da sve može biti drukčije i bolje. Izričemo Ti naše dvojbe,  molitve, odluke, vjerujući da je dovoljno da Te i ovako dotaknemo, da bi nas Ti čuo, razumio i uslišio.

I danas ću Ti doći, prije sv. mise i krunice, šutjeti i zahvaljivati. Učinili smo prema Tvojoj riječi. Nađosmo Te u starcu i gledamo kako se otvaraju vrata milosti.
Dočekao si nas izobilan ljubavlju, koja se ne može opisati ljudskim riječima. Zato ostadoh zatečena, molitveno Ti zahvaljujući, pognuta i nijema, za čudo ljubavi i njezinom snagom kojom nas privlačiš.

21. rujna 2006.