Kako maleno
Božjom voljom,
gle Dijete nam se rodi,
Emanuel bude!
Koliko puta nam koraci
s Božjim bijahu stopljeni,
Riječ Njegova slavljena,
koliko li mira od Njega darovana,
udijeljena,
nikakav vjetar da ga ne pomrsi,
oluja ne pokori.
Pa ipak odlutasmo
kad čovjek uzraste u nama
polet kad nezaustavljiv postade
snaga zavede,
zdravlje uznese,
kad previdimo
da svi su dari od Tebe,
da ništa nije naše
da talente Ti jedini dijeliš,
slobodu kušaš.
I danas opet radi nas
Ti Dijete posta,
milosrdan dopuštaš nam
uz Tebe stati,
otvorena srca rasti,
Život ispočetka.
***
U ovim hladnim danima Svjetlo poželjesmo zapaliti i Ivanu i Veroniki i drugima.
U Ivanovoj podrumskoj izbi kroz vanjski zid probilo je korijenje starog stabla pa kao da crta jasle na zidu. Vratismo osigurač u mjerilo struje i Anđeli urediše prostor. Ivan zaspe na postelji s novom posteljinom i jastukom.
Na papiriću svaki dan Anđeo napiše poruku i ostavi lijekove, hranu za Ivana, uzme prljavo rublje-vrati čisto.
On tada nije kod kuće, otuđen nevoljom stid ga je života kojeg ne može sam popraviti niti promijeniti. Uporne Anđelove poruke na papiriću imaju za cilj da jednog dana započne razgovor s Ivanom, da se zbliže i prijateljski popričaju: Ivan i Dobrota.
***
Veroniku ni zima nije spriječila sjesti na kamenu stepenicu pred ulaz u prodavaonicu i prositi. Tako svaki dan. Krenuli smo tragom, saznali adresu i iznenadili se našavši da se takav prostor nalazi u velikoj stambenoj zgradi, da ima stanare, susjede i da nitko ne zna što je u prostoru u kojem živi Veronika s bolesnim mužem i odraslim bolesnim sinom.
A u prostoru je mrak, svijetli voštanica. Na podu je blato koje se lijepi za obuću. Anđeli su došli s velikom automobilskom svijećom da vide što tu zaista je, što ima… Već je dvije godine isključena struja, uokolo dijelovi namještaja, nigdje nema postelje, gdje, kako spavaju? Veronika i suprug imaju mirovinu dvije tisuće kuna koju nerazuman sin potroši. Ona je oboljela nakon prerane smrti kćerke. Što isprosi kupi vino pa ga u popodnevnim satima sa sinom ispija.
Anđeli su se zauzeli učiniti sve što mogu, uključujući i Karitas i dobre ljude. Osigurali su postelje, madrace, posteljinu, deke, odjeću… S Elektrodalmacijom su riješili plaćanje nastalog duga i dobili bonove za naplatno mjerilo. Nakon dvije godine ponovno je uključena struja, vratilo se svjetlo!
Reto je također posjetio prostor ove obitelji i spreman je iznijeti što treba i baciti, a treba baciti baš sve, ali onda treba skinuti pod, promijeniti ga, urediti zidove, bolesnike urediti i tek tada unijeti sve što je nabavljeno i osigurano, staviti ih pod dnevnu skrb i održavati takvo stanje.
Liječnika nisu imali jer ga nisu ni tražili, ali su ga Anđeli našli i doći će u njihovoj pratnji jer on zna da oni idu tamo gdje najčešće nitko ne želi ići.
Zašto ovo pišem? Zato jer sve ovo dosad napravljeno ne može dovesti do kraja zamišljeni posao. Naime, 'zapelo je' u mjerodavnoj službi jer oni ne mogu po svojim pravilima osigurati sredstva za mijenjanje poda i bojanje zidova, prozora i vrata obitelji koja ima mirovinu, neovisno o tome što ista obitelj zbog bolesti nije više u stanju skrbiti o sebi niti se sama zaštititi. 'Zapelo je' na papirima, 'zapelo je' na nama u uredima koji odnedavno pomoć za teške slučajeve siromašnih obitelji tražimo preko dnevnih novina i uz telefon čekamo da nam se jave donatori. Međutim, ljudi koji se ne mogu javiti ni tražiti pomoć ostat će sa strane i bez ičije pomoći. Ovi dobri telefoni pojačat će uvjerenje kod ljudi i same Službe da rade dobro i dovoljno i da tako treba nastaviti: Ispričati priču za tisak, ostaviti ime i broj telefona mjerodavne službe i biti blizu telefona. Ne treba izići na teren koji je težak i bit će još teži i svi bi ga rado zaobišli. Možda će od države biti i pohvaljeni jer na ovaj način aktivno štede i ne rasipaju sredstva namijenjena za socijalna davanja.
A ja sam se s Anđelima radovala vraćenom svjetlu i u Veronikinoj izbi ali za sve što još treba napraviti 'zapelo je', 'zapelo je' tamo gdje uvijek zapinje, gdje od papira i paragrafa ne vidimo čovjeka i njegove potrebe, bolest i nemoć. 'Zapinje' međutim i zato jer nikad ne pomislimo da nas sutra bilo kakva iznenadna nesreća može dovesti u slično ili isto stanje potrebe i ovisnosti o tuđoj pomoći, razumijevanju i dobroj volji.
'Zapinjemo' i zato jer smo srce priključili na aparat.
Isuse rođeni! Zagrij svojom dolaskom sve Veronike, Ivane, sve promrzle i gladne, nezaposlene pred vratima posrnulih poduzeća, očajnike koji izbezumljeni posustaju pred teretom života i ohrabri ih!
Sjeti se i onih koji se ne mogu brinuti o sebi, koji imaju samo Tebe. Budi Ti njihov telefon i mobitel, dojava i podsjetnik onima koji su odlučili služiti dobru.
U Splitu, 21. prosinca 2009. god. 
|
