Sjećanje na Svjetski katolički dan mladeži. Draga teto Ksenijo i dragi Didice! Neopisivo mi je drago da sam sudjelovala na Svjetskomu danu mladeži. Mladež se iz cijeloga svijeta skupila na jednomu mjestu, jedna kraj druge, kao lanac kojim teče Božja ljubav i dobrota. 
Cijeli je svijet bio u Kölnu a i ja među njima. U gradu se čuo smijeh i osjećalo veselje. Radost je obuzela mnoga srca. Plesala sam i pjevala na ulicama, trgovima i livadama. Kada smo bili na slavlju, u mnoštvu, na velikoj livadi, nisam mogla mirno ležati dok je svirala jedna skupina, pa sam i ja počela plesati. Nakon deset minuta, svi, koji su ležali na toj livadi su počeli plesati. Bilo je veoma lijepo. Svugdje je bilo TV snimatelja. Dan poslije, dok se Sveti Otac vozio Rajnom, stajala sam u mnoštvu i vikala jako glasno Be-ne-de-tto. Oni koji su nas vidjeli rekli su da ih je ta slika podsjetila na kupanje hodočasnika u Gangesu, jer su mnogi do koljena zagazili u rijeku. 
Radno vrijeme nas dragovoljaca, smještenih u našoj nekadašnjoj školi, počelo je već u šest sati ujutro a završilo je u deset sati, a potom ponovno od osamnćst pa sve do dvadeset dva sata. Trebali smo se brinuti za jelo, čistiti učionice i dvoranu, spremati stolove, voditi skupine. Premda se mnogo radilo, dani su prolazili u veselju i pjesmi. Brinuli smo se samo za Francuze iz Nantesa, St. Nazairea i skupinu izviđača iz Pariza. Budući da od njih nitko nije znao njemački, imala sam prigodu govoriti fracuski. Dali smo jedni drugima svoje e-adrese. Sretna sam da sam na jednomu mjestu, kao na dlanu, doživjela cijelu zemaljsku kuglu. Ne samo to, nego sam i upoznala sasvim drugačiju sliku svijeta od one koja nam se svakodnevno nameće u novinama i na televiziji, jedan drugi i drukčiji svijet, u kojemu nema naprasitosti, pohlepe, moći, ljubomore, nasilja i drugoga zla. 
Nakon toga iskustva, kroz koje, pretpostavljam, svakodnevno prolazi više od pola stanovnika ovoga našeg planeta, iskustva da su ljudi dobri, pitam se: zašto još ima nepravde i nasilja? Zašto se ljudi ne mogu ponašati i živjeti kao što smo mi mladi živjeli taj jedan tjedan u Kölnu? Bez nas pomagača-dragovoljaca, vjerskih udruga, Kölnske nadbiskupije i preminuloga nezaboravnog i dragoga nam pape Ivana Pavla II. sve to ne bi bilo moguće. Ljubav nas je posve prožela. Jer, na nas se spustilo mnogo Božjega Duha koji nas je vodio kroz sve dane misnih slavlja. Boga smo slavili i to izražavali radosnim poklicima, na trgovima, ulicama i u školama.
Zar taj osjećaj druženja s drugima, u miru i dobroti nije dovoljan razlog vjerovati u Boga bogata ljubavlju, Boga koji nas štiti i čuva, Boga koji je bdio nad Kölnom dok se održavao Svjetski katolički dan mladeži, Boga koji je nama mladeži omogućio nezaboravni tjedan.
Voli vas vaša Katarina |
