Nikor vazimje drogu, pa je vas išempjan. Ne zna di je, ča govori. Tetura ka da se nabumbija. Propada, životari i najposlin završi ka štraca. Žaj mi je, jer je to vavik mladi svit. Oni ča prekovišje bumbe, paridu ka ovi prvi. Prominili su se. Govoridu šempjarije. Nikor i' ne vazimje za ozbi'jno. Ma meju ovin jema puno starijega svita, koji pravi jošćec veću nevoju. Rastira fameju i sve i' dovede na inkanat. Nikor se ni taki rodija. Znadu bit meka srca, tankoćutni, ma fali in force. Sve umetu okolo sebe i višje in nikor ne viruje. Nimadu vo'je njanci i' čut. Volili bi da i' nima. Oću reć da su ovi nesriknjaci sami sebi najveći neprijate'ji. Oni nisu zločesti, vengo ne vajadu… Ka da su napravjeni o' faliveni' dilov, joli krivo spojeni… Puno puti mislin da bi in' tribalo pomoć, da bi more bit i za nji' tribalo nać vrimena. Radeć s njiman i njiovin famejan, u niko doba, vidila san da se more puno tega napravit. Ma, za skupit i' jopet ka fameju, moraš se cili dat. Moraš bit prijatej i ne ofendit se ako te koji put privari... U niko vrime, postaneš ka dil te fameje. S njiman se dogovaraš, pomažeš. Javjaš se kad je težje, kažiješ ča i kako triba… Oni znadu da i' nisi ostavija na cidilu, da si tu za svaku potribu. Malo pomalo pro'odaju, ako privatiš bit in ščap oli krocula. Bili su to malešni koraci puni pacjence, ma velo zadovojsvo koje je duralo. Sitin i' se s jubavju. Za ove san dvi skupine judi užala reć da su betežni, ma da nisu zločesti. Ovi' san se sitila, da bi sve nas druge, drugovačije, bo'je, pitala, jesmo li zločesti? Ne jesmo li dobri, jerbo mislin da nismo. Zlo ni ulizlo u nas s drogon, njanci bumbeton. Ma isto nas je nikor pokvarija, propjo otrova. Pari me se ka da smo infetani zloćon. Kako to? Lipo. Gren prinit je'nu novitad i to lipu, dobru, sritna zarad tega. Kad tamo, nikor me ne obadaje, njanci ne sluša. Na kraju su mi pripelili da to ni tako kako san rekla i aj' ča! Ne samo to, vengo su oni omar ispričali istu stvar, iskrenili sve naopako i zločesto. Nisan se tila kontraštavat. Ma, ni to za'nja. Tribalo je jošćec i osudit glavne junake. E, kad smo arivali dotle, ondac je svak skočija. Svak je jema jošćec čagod dodat. Svi su se čapali za izvrnutu priču. Svi su dolili još dil otrova i tako, o' jene obišne visti, izventali smo novu, ma zločestu priču. Za me je bilo najveće čudo ča san jedino ja čula istinitu priču i nisan mogla virovat da se istina more tako lako, prez po muke, iznova umisit i prikazat ka prava, petat jon novu cinu, poskupit je i učinit je požejnon. Taka je zanim'jiva i o njon bi se moglo pričat cili dan. Za onu malu kratku istinitu, nikor ne mari. Di je kraj? Nima ga još. Zlo te ne će pustit na miru dok se ne odrekneš te male, istinite priče, koja je sa sviman bila na miru, i ne priznaš da oni jemadu prav. To je tako. Koliko god puti ta mala, dobra biljčica istine izreste, zlo je svaki put zatuče. Svitu moj! Prid jočin san gledala pravu, pravcatu laž. Ne gotovu, nego kako se kroji i sastavja. U isto vrime, prid jočin je pala cina čovika i ja san skonšumana tražila spas od ovega svita. Ka da nan je sviman lagnje bit zal, ka da se u to svi bo'je tendimo? Najskoli sve gledamo naopako, nikako izvrnuto. Vavik nan je nikor kriv. Mi bi vavik nikoga 'stavjali u red'. Ondac ne vaja narod, pa ne vaja država. ča čini Crikva…? Prid sebon sve palimo jazikon. Nevoja je vavik skupjala svit od rata do bolešćine. ča je težje, to čovik jema veću potribu da ga drugi razumi, da mu stoji bližje. Di'š veće nevoje nego kad te bolešćina cilo jutro drži u prigrijanon čekaonici puncaton svita, prez arje…? Niki su uranili u sedan uri. Nike je iskrca muž prin posla. Niki su, ka pametniji, došli poslin, jer će ionako bit krcato… Ondac je počeja šušur oni' ča su arivali za'nji. Tako je vavik. čovik viruje da će pamet pomoć, ma nije tako. Prid kućon je'na arleuče: - ča je? Di je ona? Ol' je porebambila, ol' jošćec čeka? Nek' najde da je nikor 'gurne'! Tako se to radi. Koji je to način? Ko je vidija tega toliko čekat? - Nima srama, svitu moj. Ma, ča droga, koja bumbeta? Oni su anđeli prema ovin. Ka da je nikor prosuja zlo po nan. Meju tin bolesnin sviton, nikor podigne glavu da boje vidi i čuje kad će ga pozvat unutra. Niki su mirni i drimni čekaju. Nikor reče koju prikovišje. Ma triba sve razumit. Samo Bog zna koliko je straja tu skupjeno. Koliki mučidu o' boli? Kolike ni voja ni justa otvorit? Oće li ko doć po njizi, dočekat i', reć in rič? Koliki su fameji i dici postali piz. Koji put dolazidu? Kolikin je sve isto ča će in reć likar? Ma svi moradu čekat. Nima druge. Nima višje priše. Ko san ja? ča san drugovačija od ovi' prid sebon? ča san vridnija? Je li ovo za'nje misto di triba bit reda, ali ga nima. Ol' se i ovod prosula zloća? Ol' smo se o' nje jur svi razbolili? Ko doliva tolika zla u bukaru? Ko nan joči za dobro zatvara? Ko nas zlotvori? Ko nas vara? More li se barenko ova bo'jetica čovik izličit? Jema li lika za nj?
Bože oprosti ča Te ni bilo, ča si bija sa strane, ča san Te ostavila meju drogaše i pijance. Ma oni su mi se parili melem prema nan ovak'in, nikak'in. Koliko bi se tega prominilo, kad bi svaki od nas prid sebon vidija barenko jednega čovika i njegovu potribu? Kolike bi mirakule doživili, kad bi u njen pripoznali Tvoga Sina, kojeg je dobrota obukla i na'ranila? Mislila san da je teška bo'jetica milost, Tvoj dar, u 'posuđenon vrimenu', vrime koje mi daješ da se prominin, pospremin, uskladin se po Tvojin zapovidin, da to bude ka milosno vrime, u kojen ništa višje ne sliči na ono ča je bilo, u kojen mogu propadat samo krvna zrnca, ma ne čovik; vrime u kojen se čovik vas pridaje u Tvoje ruke. Virujen u Tvoju istinu.
Split, 25. listopada 2007.
|