Svitu moj! Ovo ni za virovat. U lipen i smišnemu Domu meju božičnin svičican, zlatnin zvizdican i anđelićin ča sviradu u duge trumbete, jopet su se našle dvi meštrovice. Je'na od nji' je ona ča je nikor ne obadaje, o kojon san već pripovidila na ovin stranican. Praveć inšpekciju po kući, gledajuć po kamaran pronašla je joščec je'nu meštrovicu. Sad i' jema tri. Ma ova je bidna prez force, tužna i žalosna. Propjo bezvo'jna. Ma glavna je meštrovica tišča. - Ti si meštrovica ka i ja, znaš čitat i lipo 'š mi svako popodne čitat, jerbo ja ne vidin. - Druga počne plakat i govorit jon da ne može, da jon se tresedu ruke, drče brada, bolidu je justa o' nove dentjere… Ali, glavna se ne da, ne popušča: - Fala Bogu, pa ča onda. Ti 'š bit sad ka da si u prven razredu i tek učiš koliko je jedan višje jedan. Ne ću ti ja sad zadat jednažbu sa dvi nepoznanice. Polako, malo pomalo i vidi' ćeš, kako 'š mi lipo čitat. - Druga meštrovica ni stala plakat, počela se trest, uvatila se za pašaman o' skala, promrsila još rič-dvi i išla prižalosna u svoju kamaru. Nikidan su počeli kitit kuću. Iz škatula su izlazili pusti anđeli, baluni o' bora, ovčice, krave, magarac, jaslice… Cila je kuća bila u veselon šušuru. S razglasa su svirale adven'ske pisme. Propjo je bilo lipo i teplo oko srca, vidit ti stari svit, kako su in se joči zacaklile, lica rasvitlala. Svak se sitija svoga Božića u Zagori ol' na škoju. Svoga ditinjs'va. Ma i tu se naša, Bože prosti, krampusić o' glavne meštrovice. Fermala se i prid cilin sviton počela arlekat: - ča je ovo? Za koga je ovo? Kome to triba? Pari da smo imbećili. Oli mislite da smo ovod svi porebambili, da smo svi senilni?! E, a sad je već škopjalo i tribalo je i radi drugega svita reć besidu-dvi glavnoj meštrovici, da to ni lipo ponašanje i da svakega triba volit i poštivat. Najskoli, u jednoj kući ka ča je ova tote, triba se lipo ponašat. Ni ovi svit okolo za bacit. I oni su ničiji rodite'ji i oni jemadu nikoga ko i' voli. ča će se dogodit, oli se more bit već dogodilo? Nikor ne će tit s glavnon meštrovicon. Svi će se skupit oko malega, običnega, čovika ča lipo pripovida i s gušton će kraj njega prolazit vrime.
Svi koji smo radili u ovin kućan, i oni koji sad radidu još uvik učidu. Svaki dan. I ja san učila do za'nje. I još učin. Stari čovik višje ne može ništa, ne može sam sebi pomoć ma, može naškodit. Može učinit da mu bude težje i grubje. Zato mu triba pomoć.
Prin puno godišć mi'jun puti san znala reć je'noj staroj gospoji: - Ma, nemojte tako. Ne možete ništa prez tuđe pomoći i ča je onda lipje, vengo sa sviman bit u dobre. ča vas to košta? A vi, čin one ulizu u vašu kamaru počnete brontulavat, ne date da vas uredidu, pospremidu posteju, stave vas na karocetu. Zašto ste tak'i? Sa sviman se karate. To ne činidu gospoje… - Sestrice bi ponižavala, govorila in svake grube beside. Ma, one su morale napravit posal i činit fintu da ništa ne čujedu. Provala san jon reć. - Da ste i vi ka i druge ženskice, sestrice bi s van pročakulale, nasmijale se i zapivale. Bilo bi van lagnje. - Ma, ona to ni mogla razumit, ni tila i gotovo. Za nju nikor ni vridija ni va'ja. I takva je jemala svu pažnju i brigu ka i sve druge starice u kući. Ma sviman je bilo nikako teško ulist u njezinu kamaru i jedvac su čekale napravit posal i poć da'je. Meni se pari da bi se tako moglo dogodit i meštrovici. Straj me. Fermajen se i pitan se, kako jon pomoć. Straj me reć' da se ne more ništa prominit, jerbo je, more bit, jedino ti visoki požicjun o' meštrovice, ča se je popeja povrj svi' drugi' - ščap, drži da ne padne. S druge strane, more bit je srića, ča je ovod bidni đaci ne obadaju i ne razumidu pa bižidu s predavanja i picaju. Oni ne mogu naviše a meštrovica ne može naniže. Bože! Donesi i u ovu kuću školske praznike đacin i meštrovican. Da se svi ripožaju. Mali i veli. Najskoli probudi u sviman staru jubav koja je zakunjala pa smo zaudobili na nju. Oto je mala kuća u kojon su svi jednaki samo po godinan. Sve drugo je, fala Bogu, drugovačije. Svejedno, neka se na jednake i drugovačije spusti zraka Tvoje svitlosti Bože! Neka i' zgrije teplinon Božićne jubavi za kojon svaki čovik žudi do svoga za'njega izdisaja. Pokaziva to, oli sakriva duboko u sebi.
Split, 11. prosinca 2007.
|