U dnu je Crkve red sjedala koji završava pod velikim križem raspetog Krista i majke mu Marije. Na posljednjem je sjedalu jastučić.

 

 

 

Tu već godinama sjedi uvijek ista osoba, stara preko devedeset godina, a uz nju, uvijek isti znanci.
Unatoč dubokoj starosti ženica dođe sama u Crkvu.
Tko to sjedi pokraj nje? Kad stižu na molitvu? Što im je zajedničko? O čemu pričaju? Zašto su mi dragi, zašto bliski?
U početku mi je smetao njihov šušur i nemir. I ja sam dolazila pola sata prije molitve poslušati Gospodina i zahvaliti mu.
Jednog sam dana odlučila čuti o čemu pričaju? Pitala sam se, koja je to priča koja nikad ne završava i svaki dan ponovno započinje.
Uz staričicu redovito, također pola sata prije molitve, dolazi Frano, mlad čovjek, otprilike četrdeset godina star. U dječjoj je igri izgubio desno oko. Neki dan sam primijetila da preko glave ima veliki rez od operacije. 
Sutradan sam pozdravila Franu. Stigla sam prije staričice koja je zbog velike zime išla još sporije i kasnila. Pitala sam Franu gdje je ona? On se požalio da ga podcjenjuje. - Uncutica je! - rekao je. - Oprostite joj, stara je. - dodala sam.
Otišla sam na svoje mjesto.
Kad je došla staričica, odmah se obratila Anti: - Di si Ante? Je l' ti zima? Daj ruke da vidim. -  Skinula je svoje vunene rukavice i dala mu da zgrije ruke. Imaš li kapu, je li vunena? E, nemoj sad nosit onu sportsku. čuvaj glavu, čoviče! Jesi se zgrija? Jel' ti malo toplije?  Dobro, onda ćeš sad ić doli u poslugu, kupit četiri Coca Cole i odnit mi kući. Evo ti novci, eto ti i ključ od stana. Otključaj, ostavi, zaključaj i vrati se. - Kad se Frano vratio, staričica mu je dala deset kuna. - Eto ti na, to je za tebe, a poslije mise ćeš me otpratit do kuće da ne padnem. -
Potom su ušutjeli. čuo se šapat molitve. Frane je u ruci okretao krunicu i čekao početak.
K njima se pridruži još jedan čovjek čija je žena obolila pa dolazi sam. Pričaju o njoj, pitaju, pozdravljaju je, sve to punim glasom, pa ljudi uokolo počinju okretati glavu i rukom im davati znak da utihnu.
Međutim, oni se tu osjećaju kao kod kuće. Najrevniji su posjetitelji i molitelji. Ni staričica ni Frano nemaju drugo mjesto gdje bi popričali.
Jednog dana ponovno pozdravim Franu. Bili smo sami. Doznam da svaki dan dolazi na jutarnju i večernju misu. On živi u udaljenoj župi, ali najviše voli doći u ovu malu crkvu. Frano ne radi. Hrani se u Pučkoj kuhinji. Posluša staričicu, doprati je do kuće, otiđe do samoposluge, donese joj što ona više ne može nositi a ona ga nagradi. Kad treba, Frano pomogne i u Samostanu. Poznaju ga. Pošten je i dobar. Siromašak.
Staričica neki dan pita Franu da joj razmijeni dvadeset kuna, a on joj reče: - Odakle? Nemam ni za autobus. - Ona ga pošalje vani razmijeniti a kad se vratio, reče mu: - Na, ovih deset daj onoj siromašici kod vrata, a ovo je za tebe. -
Nakon mise izlazimo iz Crkve. Staričica drži Franu pod ruku i polako idu prema njezinoj kući. Prije toga će se zaustaviti u pekarnici gdje će kupiti malo kruha za jutarnju kavu.
Staričica ima kćerku koja s obitelji živi odvojeno. Dobri su joj, kaže, ali ona ima svoje 'društvo'.
I ona dolazi na jutarnju i večernju misu, nađe se s Franom pola sata prije, popričaju glasno kao na ulici, potom se skruše i mole. I Bog ih voli takve. Sve se svodi na: kakvo je vrime, di si bija, kad si doša, na narudžbe i pomoć, na druženje i milodar. Kad im se pridruži i onaj treći koji nije redovit kao oni, onda je priča malo jača, ali uvijek prijateljska. Ljudska i topla.
Neki dan sam se veselila večernjoj molitvi, misi i susretu sa razgovorljivom staričicom i poslušnim siromaškom Franom, s dobrotom koja je vunenim rukavicama pokrila Franine smrznute ruke i milodarom nagradila njegovu poslušnost, ali je Bog odlučio drukčije.
Što je zajedničko staričici i Frani? Što ih veže? Staričinih deset kuna? Franina pomoć i poslušnost?
Ne, njih veže osamljenost i potreba da nekog čuju, s nekim popričaju i da to bude svaki dan, pa makar trajalo samo pola sata prije molitve. Milodar i poslušnost plod su takvog susreta u kojem je osamljenost onom drugom otvorila svoje žedno srce.
Korizma je. Htjedoh pridružiti svoju riječ njihovoj i pomoći Frani ali ne stigoh. Pokora.