Javljam Ti, da sam se jutros, prije svitanja, vratio iz pustinje. Bijah zametena puta. Sve me varalo. Noći bijahu hladne - dani vrući. Žedni.
Ne tražih čudo - nošah nadu koja danima bijaše krhka. Umoran, okretah se za sobom tražeći tragove koraka svojih, al' oni nestajahu kad bi noga nov korak načinila. Sjetih se da je mudro vratiti se drugim putom, drugačiji. Hodao sam, strane svijeta otkrivajući po zvijezdama, vrijeme dana, po sunčevu putu. Kad bijah kao točka, zrnce pijeska usred pustinje, shvatih da sam malen, utopljen u more oštrih zrnaca, nevidljiv. Sa četrdeset gutljaja vode u kožnom tobolcu četrdeset dana savjest ispirah, opirah se kušnji. Kajanje i šutnja saginjahu koljena, vjetrovi pijeskom oči zatvaraše, nada mnom brijeg načiniše.
Sve prijestupe svoje, uznositost, sljepoću i nemar, bešćutnost, istresoh pred Tebe. Znah da Te ne mogu vidjeti, al' Ti nadu moju oporavi, podiže me i uspravi. U pijesku, do mojih, bijahu tragovi Tvojih koraka.
Moleći priđoh sobi Posljednje večere. Htjedoh čist prebivati lomljenju kruha, gozbi, koja ustanovi Crkvu mojih različitosti: straha, nesigurnosti, vjere sumnji, izdajstava, ali Crkvu koja pobjeđuje ljubavlju, i oprostom, milosrđem i žrtvom kroz sva vremena, obnavljajući nas.
Split, Veliki četvrtak 2008. god.
|