 Sedmomjesečna beba na majčinim rukama, kraj bora, slika je iz 1940. godine. Moj prvi Božić. Gledajući tu sliku poslije, vidjela sam još sačuvane balune i likove na boru iz djetinjstva, koje su još dugo trajale, a onda ipak, tijekom godina, po jedan, dva baluna bi pukla. Iz lika lijepoga pauna i zlatne ptice ispao je rep, dok su neki, premda oštećeni još mogli visiti na boru, ali ne u prvomu redu. Bio mi je veoma drag lik čovječuljka u snježnu kaputu, koji je na prsima držao zelenu borovu grančicu. Uvijek bi dodirivala njegov kaputić od bijelih kristalića, a pod prstima mi se činilo kao da je od šećera. Naš je bor bio umjetni, ali lijep i nama drag. Kada bi se bližio blagdan Sveta tri kralja, smjeli smo ih pomicati bliže jaslama. To je bio znak da bor ne će još dugo biti tu. Spremao se pažljivo i čuvao u kartonskoj kutiji, na posebnu mjestu, za sljedeću godinu. Kao djeci, uvijek nam je bilo žao što se ta lijepa slika skida i sprema. Svi su znali da najljepše jaslice u gradu ima draga mnogobrojna obitelj Botteri na Manušu. Toga se sjetimo svaki Božić. (U prvomu razredu osnovne škole nije se govorilo o Božiću. To nije značilo da na pitanje drugarice Katje: - Tko ide na vjeronauk, neka se digne…! – nismo morali stati na noge, uz klupu, jer što je sigurno, sigurno je. Bili smo zapisani. Majko moja! Koliko je dugo to vrijeme trajalo! Još u posljednjem razredu gimnazije, došla bi razrednica ispred crkvice Sv. Duha, uvjeravati me da ne trebam ići na vjeronauk. I na kraju, samo sam osam godina radila u hrvatskoj državi.) U Došašću, majka bi nas svako jutro za ruku vodila na misu zornicu, koja je počinjala u šest sati, u crkvi Srca Isusova. To je kod Isusovaca na Manušu. Sjećam se pjesme, koju smo pjevali: - Ptičice lijepo pjevaju, obnoć o gnijezda sjedaju, jutrom rano traže hranu izabranu: takva ptica jesam ja, što pjeva Zdravo Marija! - Bila je to za nas, djecu, kao žrtvica. Trebali smo biti dobri, bolji i pripremiti se za dolazak maloga Isusa. Šestoga prosinca, na sv. Nikolu bismo se i prestrašili, jer bi se obitelji prijatelja s brojnom dječicom, dogovorile za doček sv.Nikole, s kojim bi uvijek bio i krampus, za djecu, koja nisu bila dobra. Tada bi se ja uvijek rasplakala i molila sv. Nikolu, da krampus ne odvede brata i u njegovo bi ime obećala, da će biti dobar, da će se popraviti. A krampus bi skakao i tukao s debelom kadenom po podu. Bilo je to u kući Brajevića na Peristilu. Nitko od tih ljudi više nije živ. Navečer, uz škure bi sv. Nikola ostavio bombone i čokoladice, u crvenom celofanu i uvijek pokoju pozlaćenu šibicu, kao znak da se treba popraviti. Na sv. Luciju, posijali bismo pšenicu oko božićne svijeće, koja bi se palila na Badnju večer.  Badnjak je bio pun uzbuđenja i iščekivanja, šušura po kući. Već dva dana prije, Majka bi istukla i natopila bakalar, a na Badnjak su se spremali paketi mesa za nekoliko familja iz susjedstva, koje su bile siromašne i bolesne. Radili su to djed Duje i Majka, a ja sam to trebala odnijeti i čestitati im. Rano ujutro, Majka bi, u veliki lonac, stavila kuhati krumpire i pripremala sve što treba za fritule. Prije podne, počeli bi dolaziti muški s posla na bićerin rožolja i rakije i na još tople fritule. Za objed bi imali slanutak na ulju, za one jačega želuca i slanu srdelu, što znači, da se do ponoćke ne bi nitko mrsija. Na koju god stranu si prošao svugdi je vonja bakalar, kao u Velomu mistu. Uokolo bi tukli 'tondini'. Oko pet i šest sati grad bi se utišao. Značilo bi to da su se ljudi vratili kući, da se čuju božićne pjesme, a čule su se i po ulici, ma šoto voće. U osam sati uvečer, okupilo bi se četiri, a onda poslije 1958. godine tri naraštaja, oko posebno uređena stola, a to znači, da je iz kredence iznijet fornimenat i srebrni pribor za jelo, koji se koristi samo u iznimnim prigodama, tako i čaše i tavaje. U sredini izniknule pšenice bila bi zapaljena svijeća. Na nogama, najprije bi se pomolili i zahvalili Bogu, izmolili pokoj vječni za one kojih više nema s nama, a onda bi počela večera od 'bakalara na brujet' do 'bakalara in bjanko', poslije toga fritule, priče i sjećanja. Zvonce bi javilo da su pod bor stigli darovi. Svi bi otišli, djeca po podu, uzimala bi pakete, čitala imena i dodavali. Mi djeca smo vjerovali, kao što i danas naša djeca vjeruju da je darove donio mali Isus dok smo mi večeravali. Stari, mladi i djeca, svi su dobivali darove. Tako je i danas. Poslije bi došli i susjedi, jer se nakon večere igrala tombula, od najstarijega do najmlađega. U tomu bi bilo smješnih upadica i primjedaba. Iza, na kartelama, još uvijek stoje napomene, davno pokojnih igrača, koje bi ispisivali, kada bi dobili tombulu ili cinkvinu, a dobivao je i terno. Sat dva prije ponoćke, mlađi bi izišli, prošetali gradom, susretali se, veselili, a onda bi išli svi na ponoćku, neki u Gospe od Zdravlja a neki u Sv. Duje. Nikada ljepše, nikada svečanije, nikada sretnije. Nakon ponoćke, kada smo izišli, pjevajući iz crkve, svudgje je oko nas bila policija. Zaustavili bi se na vrh Pjace. Oni kraj nas, a mi pjevamo jednu za drugom. Ljudi bi se skupili oko nas i zajedno su s nama pjevali. Nisu tribali pendreci ni fišči, ni specijalne postrojbe, jer je sve to bilo blagoslovljeno. Koji put bilo je izazivanja i arleukanja. Ti drugi, zapravo, prvi, bili su naručeni vikat i beštimat, ali bi to uvijek prošlo bez našeg abada i nikada se od toga ne bi stvorio slučaj. Jedne godine, poslije ponoćke našli smo se na dnu Pjace, svi crkveni zborovi i zapjevali zajedno. Bio je to poseban osjećaj. A jedne je godine, cijeli zbor Sv. Duje došao u moju kuću, poslije i u susjeda. Pjesma se čula do jutra. U tri-četiri sata ujutro, susjeda je počela pripremati gradele. Majko moja! Kako je bilo lijepo, samo pisma i smij! čini mi se, da su se te godine zagledali Ante i Cyntia. Ako ne govorim pravo, neka mi ne zamjere.  Božić je bio dan čestitanja, susreta na Rivi poslije mise, dobrih želja, raspoloženja, sve do ručka, a onda ponovno okupljanje oko stola, molitva i božićni jelovnik. Ako vas zanima to je bilo: juha od guščje iznutrice, šamaštrani jezik, pečena tuka, krumpir, salate, svakako gratani hren, poslije različito božićno slatko, mandulat i marcipan. Na Božić se nije išlo čestitati, nego dan kasnije. Stalo se kući a kuća je bila puna. Nije bilo dosadno i imalo se o čemu pripovijedati. Onda nije bilo televizora i nije nas ima ko išempjavat. Za vrijeme objeda, počeli bi telefonski pozivi i čestitanja s onima izvan Splita. Nakon Božića, na sv. Stipana, pa sv. Ivana, Nevinu dječicu i na Svetu obitelj, međusobno su se izmijenjivanje čestitke i obilazilo jaslice po crkvama. Bor i jaslice čuvale su se do blagoslova kuće. Bila je to prigoda sjesti sa župnikom i porazgovarati. To se nastavlja. Izlozi, trgovi i cijeli je grad mirisao po bakalaru i fritulama, po božičnim slakusarijama. Sve ono što čini Božić Božićem, bilo je u srcima okupljenih obitelji, u zajedništvu i prijateljstvu, u crkvi: mir i blagoslov. Sjećam se lijepe propovijedi pokojnog don Cvitka, na ponoćki, u sv. Filipu i pokušaja, da se izazove nered, kraj ulaza u crkvu. Međutim, naš je mir pobijedio. Bio je to dobri duh Splita, rekli su kada je on umro. Danas je to drukčije, preseljeno na ulice i trgove, u izloge, raznobojno tvarno. Božić je izišao iz nekih kuća, u zamjenu za neke druge nazovimo 'životne vrednote', a u neke se kuće vratio. Hvala Bogu. Treba i kroz to proći. Mi to znamo i možemo. Bog je strpljiv. Mir ima visoku cijenu i traži neprestane žrtve a ovaj hrvatski narod to razumije. Naš Božić ostaje trajno povezan s obiteljskim jaslicama i takva ga predajemo i ostavljamo našim potomcima, s pjesmom: - U se vrime godišta, mir se svitu navišta… - Split, 21. studenoga 2005. – 21. studenoga 2006.  |