Dan, kao i svaki drugi, prolazi uvijek s prijekorom da nismo bili korisni i to samo radi toga, jer smo zaboravili promijeniti kriterije. Naime, zadržali smo norme koje priliče mlađima, dok vrijeme kao pijesak protječe kroz prste, usporava nas i mi ga ne možemo slijediti.

Kad padnu snage, kad dio jutra biva ukraden zauzetošću s poteškoćama ravnoteže i sigurnosti, kad se hrabriji i manje hrabri počnemo pregledavati, postavljati sebi dijagnoze, povlačiti se, jer smo sami sebi odredili koliko i što možemo, što ne smijemo – tad počinje starost. Nju nagoviješta ponašanje,
ne starosna dob.
Tako ja mislim.

Pomolimo se površno i u žurbi čekamo vidjeti, što će On učiniti, kako pomoći, a On, kao da je nestao, da ga nema. Prolaze dani, mi uvijek i uporno molimo i ne pada nam napamet da bi mogli nešto mijenjati, da smo nešto propustili, da nismo u samoposluzi i ne možemo kupiti Njegovo prijateljstvo i naklonost u prolazu.

Ali, ukoliko Njega izaberemo, sve se mijenja. To znači da se i ja mijenjam, da to želim, kolikogod je to uvijek bio najteži dio posla.
Ovo je posljednja prigoda i nema odstupanja.

 

 

 

Pomolih Mu se jutros nekako drukčije, sa štapovima u rukama i pogledom prema Nebu i rekoh mu: Pokreni me! Vodi! Nosi me, Bože moj!
Koliko si puta Ti pao radi mene, a ja ovdje besramno razvijam strategiju kako se sačuvati od pada-fizičke boli, sebično, ne primjećujući mnoge druge, ne učeći od patnika.

I pokrene me i odvede me ljudima u susret. Darova mi da se svakom nasmiješim, da svakog pozdravim, snagu, da ne pričam kako je život težak do zadnjeg časa, nego da gledam, kako pred svima nama stoji samo određeno vrijeme, koje ne smijemo pustiti da zjapi prazno.

Dođoh u Verbuma i napunih se dobrim željama i s novim knjigama natrpam ruksak. Zadržah se u priči sa zaposlenicom. Vidjeh da zna i slušati i pričati, pa povedosmo riječ o starosti, o aktivnoj starosti, bolesnoj a opet zdravoj, starosti koja sebi ne određuje vrijeme ni granice. Naslonih štapove na pult i prošetah.

Pričajući, među knjigama osjetih da mi duša cvjeta, da spoznajem i da prihvaćam, da ne mogu više svaki dan 'izmisliti' nešto novo i dobro, jer se tako nešto često nalazi skriveno i u običnim, malim, svakodnevnim stvarima i ljudima koje čovjek zanemari, ne primjećujući ih.

Knjige koje su mi uvijek pričinjale neobičnu radost sad postaju vrednije: one će služiti i pomagati drugima i ne će čekati zatvorene u biblioteci da ih netko slučajno uzme u ruke i otvori.

Ponekad sam znala ispričati, kako mi je otac odgovorio, kad sam ga jednom upitala, zašto nije kupio neku knjigu za koju sam znala da bi je volio imati. Odgovorio mi je, da je vidio u izlogu, da je knjiga vrijedna, ali da nema više vremena jer ih još nekoliko mora pročitati. Tako je on procijenio i slučajno pogodio svoje vrijeme.

Nakon ugodnog razgovora u knjižari, ponovno uzeh štapove, naklonih se i sretna iziđoh na podnevnu žegu.

Niti nekoliko metara dalje stajao je niži čovjek sijede brade, u bijeloj majici i kratkim ljetnim hlačama. Zaustavi me i pita kako se zovu štapovi koje koristim i čemu služe. Ispriča kako je bio uvijek zdrav, a onda je obolio od srčanog udara i otada se sve promijenilo. Zanima ga, gdje postoji udruga ili društvo, gdje se može uključiti u 'nordijsko hodanje'. Rekoh mu, još malo popričasmo i eto, potvrdismo, kako vrijeme neumitno prolazi i donosi uvijek i ono što ne bi željeli, o potrebnoj umješnosti da manje lijepe događaje prihvatimo i naviknemo se i na teže dionice ovozemaljskog puta.

Svatko tko nas je opazio bi primijetio, kako se ovo dvoje starih i nepromišljenih zaustavilo na najvećoj žegi…kako ništa ne misle…
Međutim, nitko ni ne pomišlja da bi ovaj dan bio siromašniji bez i takvog susreta s nepoznatim čovjekom koji je imao nešto za reći i koji je to izrekao s mirom i razborito. Te male, obične stvari, mrve o' života, poput tabletice koju liječnici ne propisuju na recept, toliko su djelotvorne i drage. Na njih naiđemo u knjižarama, na putu, uz more… svugdje. Njima nije određeno vrijeme uzimanja ni količina, nisu antibiotici, ali su uvijek pomoć i potpora na putu.

Neznancu nisam otkrila da teret knjiga u mom ruksaku na leđima, s kojim sam upravo napustila knjižaru, donosi lakoću i mir,
da On u njima liječi ranjenu dušu,
da odmara
i
ozdravlja.

Pa kako da se čovjek ne da,
ne ide u susret drugom,
kad se taj slatki teret
iz ruksaka prelije
u srce?

Ništa u dijelu ovog dana nije bilo drukčije ni osobito,
a što nije bilo i jučer,
ali sam ja bila drukčija,
prijemljiva,
izišla iz sebe,
primijetila druge,
bila im slušanje,
oni meni riječ,
osmjeh,
razgovor,
nada da je i starenje
moguće živjeti,
ako Njega izaberemo
i dopustimo da nas mijenja
upravljajući naše štapove,
 prema ravnoteži i sigurnosti
Neba.


U Splitu, 16. lipnja 2009. god.