Koliko piza korak puten kojin nikor ne bi otija poć, put, koji bi svak, kad bi moga, priskočija? Ma, njin ćemo svi proć, i to sami samcati, prez ikoga. Kad prispiješ do prve skaline, vidiš da se tot druga slova štiju, da drugi pizi vridu, misal se odvežije od svega za ča je bila zavezana. Nima umnijeg. Vrime se drugovačije miri. Ništa ne znaš. Nima libra u koji 'š povirit. Ka da si uša u niko drugo vrime, di ništa ne mo'š usporedit s ničin, ni nastavit daje, jer ne znaš da si sta, doklen si doša. Ne znaš višje ča je prin bilo. Na noven si početku. Ne mo'š ništa prominit da bude 'po tvon', kako si uža radit, ništa napravit boje od onega ča si ostavija. Tega višje nima. Ne mo'š se s nikin zaminit. S tebon je došlo sve tvoje. Ništa ne nosiš. Ruke su ti prazne. Ne nosiš ni saket ni valižu. Ne znaš jesi li čagod zaudobija, a i da znaš, ol' se m'oš vratit? Di bi se vratija? Oklen si doša? Cila mudrost, sve ča si naučija, ča si druge učija, ovod ne vridi njanci zrno boba. Tvoje riči idu u arju, nikor i' ne čuje, ne zaustavjadu se. One ne značidu ništa. Ovod bi rekli da jemadu poruku. Ma, kakva poruka? Komen? Riči, s kojin se trgovalo, ponižavalo, špijavalo, ranjavalo, koje su se duperale u životu, ovod nima. Doklen si naresta, naresta si. Ovod vridu druge mire. Nima višje jedini, nima najmiliji'. Sam si. Put kojin odaš sam se otvara. Sve je za te spremjeno. Vrime kakvo ne poznaješ, prez leroja je. Drugovačije. Nima priše. Ne mo'š zakasnit. Kad dojdeš, nimaš di naprid ni natrag. Znaš samo da si doša na red. Višje se nimaš di ošervat. Tamo oklen si doša, sve je bilo i prin tebe i ništa ni bilo radi tebe. Ni tega višje nima. Pasalo je. Sritna li tebe, ako su ti dila sustizala riči, pa ti Tvorac rukon pokaže put prema drugoj strani i ubroji te meju svoje.
Split, 13. listopada 2007. god.
|