U Bogatstvovu uredu, čuh nevjerojatnu ispovijest stara čovjeka, koji licem podsjeća na zdrava ribara koji često boravi na suncu i moru. Ipak nije tako.
Prvi je dan nevoljko pričao o svomu tešku stanju, u kojemu se našao. Ne zna tko mu može pomoći i može li se još nešto učiniti da mu život bude, makar malo manje težak.
Odgovori su na pitanja bili škrti, ne zato što Frane ne bi znao i mogao odgovoriti nego zato jer mu je bilo teško. Sve što je mogao i trebao reći bilo je priznati da je sva nevolja i bol došla iz njegove kuće. On je želio govoriti samo o zdravstvenim poteškoćama, kao osoba koja nikoga nema.
Ima sedamdeset sedam godina. Kao dijete, ostao je bez roditelja i bio je smješten u sirotište. Poslije su takve kuće zvali domovima za nezbrinutu djecu. O tomu nerado priča. Očito je da ga na to doba ne podsjećaju lijepe uspomene. Kada je odrastao, završio je zanat, zaposlio se u velikomu proizvodnom poduzeću, gdje je ostao raditi do umirovljenja. Danas, kada ga je u bolnici susreo poznanik s posla, hvalio ga je kao marljiva radnika i poštenjačinu.
Bio je oženjen i imao dva sina. Supruga mu je rano umrla.
Stidio se priznati da ima sinove.

Franu susjedi  pamte kao marljiva i mirna susjeda. Pričaju o njegovoj brizi i pomoći koju je pokazivao prema pokojnoj supruzi. Spominju i sinove, koji nisu bili kako treba, od kojih su oba teški ovisnici a oca i obitelj su osiromašili. Nije se živjelo u blagostanju. Frano je zbog ponašanja djece bio prisiljen prodati i djedovinu na otoku. Da ne bi bilo zavisti među sinovima, Frane im je svakomu dao po pola novca. Međutim, ni tu nije bio kraj. Nakon suprugine smrti, Frano je, neodgovornim ponašanjem sinova, morao i stan prodati. Tada je doznao da je sinovima, u njihovim nečasnim radnjama, pomagala i pokojna im majka, Franina supruga.
Tražio je gdje bi se smjestio, tko bi ga primio, hranio, komu bi dao svoju skromnu mirovinu za kruh i noćenje. Našao je poznanicu, koja također živi kao podstanar, pa se s pristankom stanodavca, Frano doselio i postao podstanarkin podstanar. Podstanarka je, pak, sa svojom obitelji, izračunala da bi, osim pomoći Frani, i njezina obitelj malo novčano ojačala s njegovom mirovinom.
Međutim, Franina je neizlječiva bolest uznapredovala. Obolio je i od šećerne bolesti a podstanarkina i stanodavkina pomoć više nije dovoljna. Naše je Bogatstvo posjetilo Franinu stanodavku i spoznalo da je i Frane pripušten brizi starih i nemoćnih osoba, koje, s najboljom voljom, Frani ne mogu pomoći kako i koliko treba. Pregledi i praćenje bolesti traže česte žurne odlaske u bolnicu, a to  nema tko upriličiti i Frani pomoći. Oni a ni njegova 'stara' pratnja takvi ne mogu autobusom ići k liječniku. S druge strane, kada u bolnici vide da je sam, da nema nikoga tko za njega preuzima odgovornost, da mu nitko ne prilazi, da je ničiji, i sami ga, nakon pomoći, odmah vraćaju kući. Kojoj, čijoj kući?
Frano je jedva došao i zamolio Bogatstvo da mu pomogne. Frane ne želi u dom. Ne želi ni čuti za dom. On kao dijete, sjeća se sirotišta, i ne želi još jednom biti 'sirotan' ni 'domaš'. Hoće li i koliko će još izdržati? Nema dovoljno novaca platiti kućnu njegu i ručak.
Ostaje još samo dobra volja i snaga, brojnima pridružiti i Franu i svaki mu dan pomagati. 'Njegovalište' Bogatstva nema granice. Zato raste i širi se.
Bog je uvijek bliz sirotanima, pa se zato sjetio i Frane.
Ne razmišljam toliko o Franinu tjelesnom opstanku i trajanju koliko o  njegovim sinovima.
Pitam se: - Što se to događa s nama? Što nas sprječava da budemo ljudi, mekši, bolji, samilosni prema roditeljima? Kakvi smo prema drugima? Što nas je toliko ranilo? Što baštinimo, što nam je predano…? -
Ako je otac u nečemu i pogriješio, osim što ih je rodio, radio i stvarao za njih i dao im sve što je imao…, je li moguće da se, makar na kraju, još jednom sretnu, jedni drugima oproste i izmire?
Franina bol i tuga je rak. Premda, on nije samo njegova bol.
Život je nemilosrdan. Frano je patio i obolio. čeka smrt, sâm i bez odredišta. čeka vrijeme kada će biti 'utješen', kada će ga milosrdni Otac pozvati k sebi, odmoriti ga i 'približiti' njegovim roditeljima.
Bezimeni sin izdržava zatvorsku kaznu i liječi se od droge.
          Frano i sinovi ostahu tužna slika razbaštinjene ljubavi. Zato Frano ne može ništa reći i želi biti samo čovjek. Sâm, ne osuđujući nikoga.
Gospodine! Hoće li doteći pepela i za Franino čelo, za čela njegovih sinova? Hoće li ostati dovoljno vremena za pokoru?

Split, 14. veljače 2007.