Odan meju grebin.
Crni se mramor,
bili braška stina.

U kantunu, podno čempresa,
mali, dičinji, stari, nakrivjeni greb,
napo, u zemju ulega.
Sustipanski. Sâm.

Do vela križa, na tleju, crvena ruža,
žiška utrnuta.
Zadrimali branite'ji.

Gren da'je zvizdan sluteć.
Da mi se sakrit u lad starega žira i počinit,
bit čovikov za'nji đir,
bit mu bližje.

Ne triba zid, žica, ni vrata.
Nikor i' ne će vazest.
Pozan grebi modri se more.

Kako Te šesno, za škinon, zagrlija Brač,
razlija more do Splita, da Te ladi,
s livega kantuna Sumartin da Ti tuži,
jidra s majštralon da ti mašu.

Otac Ti uvik brodi na istu bandu,
ka da Ti gre ususret, ruton, ča si je na kartu sinja.
Mater invece cviće zalije i sviće pali,
ka da je sigura da si tu,
da će Te kod greba nać.

Meni se pari,
da se s nebon crtaš
da ćiriš,
da si jopet prvi,
da me čekaš,
Boga korteđaješ
On Te kokolaje.

Benjaminko moj!
Mi pare da si proša boje.
Ko jema veće jubavi od ove?


Split, 26. svibnja 2007. god.