Na nekom škoju, u prostoru koji sve više podsjeća na zaprjeku, živi starica. Sama.
Hodi utrtim putom, ne žaleći zato i ne tražeći milost. Do Crkve i natrag. Polako.
Bog pozna Marjetine prošnje a one nisu od novaca ni od blaga.
Šparenjožasto čuva riječ.
Netko lijepo reče, da zimi treba puno grijanja za malo topline.
Može li i moja toplina pomoći da Marjetine ruke i obrazi u vrijeme zime budu topliji, da ne osjetim okus bure i dima na usnama kad je poljubim, u nekoj posjeti, Bog zna kad?
Dobrotu našu, staričicu Marjetu!
Možemo li brojniji pomoći da toplina potraje, da se ne gasi, da Marjetina zima bude kao tvoja i moja, da joj srce ne mrzne u doba kad škoj opusti i stari se svijet u po dana zakrakuna samoćom do jutra. Sam samcat, kao stara kartolina. Kad iz dimnjaka nema traga dimu koji znači da nas ima. Kad sve šuti, kad je i mačka mršava.
Možemo li darovati malo svoje topline bez straha da ćemo postati siromašniji?
Jednog je dana grom udario pred kuću, nestalo je struje, a spremljenu hranu koju su prošli tjedan donijeli iz grada, trebalo je baciti.
Ne pitam više može li moja toplina pomoći Marjeti, nego pred Bogom rekoh da ću je grijati srcem bez imena, sve zime koje Bog ostavi pred nas.
Zna Marjeta i čuti, da čovjeku treba topline i ljeti, da čovjek bez nje nije čovjek.
Ona je ne spominje, a ja zahvalih Ocu, jer mi obznani da srce nema godišnjih doba, ni odmora i da svaki otkucaj treba biti s ljubavlju i s toplinom zagrijan.
Hvala Mu, jer anđeli na škoju pepoznaše tvoju malenost Marjeta, ponesoše je pred Boga, a On nam ostavi otkucaje dijeliti.
Split, 23. kolovoz 2008. god.
