Marta, Bog je s tobom
Bez rešetaka
Margitina neispunjena želja
Šjor Pjero
Prosjaci
Toma i Ante
Povratnici
Vršnjakinje
Mila
Svijetli trag
Prognani prijatelji
Stipe
Anđeo ljubavi
Ti i(li) starac
U posljednji tren
Ivka iz Srinjina
SVJETLO DOŠAŠćA
Karitas
Žlica dobrote
Mala ljubav
Pokora ili...
Susjedi - ćaća i sin
Raspeti do Uskrsa

Bez rešetaka
Jedno jutro, dođe k meni mlađi čovjek i ispriča mi dio svoje životne priče i poteškoće. Radi, dovršava novu kuću. Ima ženu i djecu, dva brata, oženjena, s obiteljima. Žive svaki u svojoj kući.
Pokojni je otac cijeli život teško radio u Njemačkoj i trima sinovima sagradio tri kuće.
- U čemu je poteškoća? -, upitah, a on odgovori: - ...ali imam još živu majku, koja je ostala na selu.
Sama je, stara i onemoćala. Trebalo bi je, prije zime, nekako ugurati u Dom, jer ne će moći više ni vatru sama naložiti. Bit će velike nevolje. -
- Ima li mjesta za nju, među vama, u jednoj od tih kuća ? - upitam.
- Nije zgodno. Ona nije navikla u gradu. Znaš kako je to! Kako ću? Ne možemo mi gradit' i radit' . A  'ko će s njom? -
- Ima vas, nevjestu, unučad. Ima li veće ljubavi od babine?  Kuća je velika… Za sve ima mjesta. Razgovarajte, dogovorite se a mi ćemo vam pomoći...! Ostavite malo vremena i njoj. -
- Ali, mi smo se dogovorili da majku treba dovesti vama, da će joj tu biti najbolje. Nije teško platiti! -  ustraja čovjek, koji je, očito, poteškoću želio žurno riješiti.
- Jeste li s majkom o tome razgovarali? Što ona kaže? Ne će biti lako, pa da se i k vama preseli a kamoli u Dom. To naše stare veoma uznemiri i ražalosti. -

Image

Unatoč tomu čovjek je bio ustrajan. Djeca su čvrsto odlučila svoju majku Maru dovesti u Dom. Da bi bili mirni, oni su nju, eto, privremeno odveli  na Interni odjel u bolnicu, da se malo  'odmori i prigleda' . Oni ondje imaju prijatelja, a on će je zadržati koliko treba dok ne bude mjesta u Domu.
Jedno smo popodne otišle na Interni odjel i u jednoj sobi, pročitali ime naše Mare. Bilo joj je drago vidjeti časnu sestru, pa smo brzo započele razgovor. Pitamo je kako je i zašto je u bolnici... čitamo podatke s bolničke postelje. Nema nikakvih osobitosti. Ne prima lijekove, a baba Mara, o tomu ništa ne zna. Kaže da su  'dica tako tila', njezini sinovi.
- Iman i' tri,  'vala Bogu. Muž mi je umra. Radija je puno godina u Njemačkoj, dušo moja! Skupja je i sćedija, pa moja dica nisu ostali siromaji. Svaki ima svoju kuću. Još gradidu, pazidu oni na me, nema šta. - 
Pita nas, odakle smo i što radimo. Mi rekosmo, da smo došle vidjeti naše bolesnice iz Doma, pa smo i k njoj svratili. Pitam je: je li joj teško samoj živjeti na selu, bi li došla k sinovima u grad, gdje se i kada vraća iz bolnice?  Baba Mare reče:  - Sinko moj, to će sve moja dica odlučit, a ja bi' volila u svoje selo. -
Odvažim se pa upitam: - Jeste li ikad promislili na Dom? Tu su vaši vršnjaci. Ima ih iz Zagore, s otoka, iz Splita. Svi su oni ostali sami, stari i onemoćali, pa je Dom kao najbolje rješenje. Tu se nađu prijatelji. Imaju s kim popričati, a imaju i stručnu pomoć.
- Očuvaj Bože Doma! Jo-o-j! Da vas čuju moja dica! Ne bi oni svoju mater dali u Dom. Ma, kakvi! Ne triba van to ni spominjat...! -
Povukle smo se.
- Vidiš li, moja draga, kako treba raditi i pričati s ljudima, s djecom, ali i sa starima. Nisu oni vreća koja će se samo prenijeti na drugo odredište. Ovdje se svašta može dogoditi pa treba veliki oprez! - rekoh.
Jednoga se dana sastalo Povjerenstvo, koje je trebalo odobriti primitak babe Mare u Dom. Ukratko, svi su bili 'za ' , osim socijalne radnice, koja se usprotivila, uvjeravajući ih sve, da postoji posvemašnja nespremnost i odbijanje babe Mare za smještaj, što može imati nesagledive posljedice. Predložila je najprije odlazak k sinovima, da bi lakše podnijela odvajanje od svoje životne sredine i svoga ognjišta.
Međutim, pritisak je djece učinio svoje, a baba Mara, sva začuđena, našla se u Domu, na prvomu slobodnu mjestu.
Nakon dan-dva, službujući iz Doma javi: - Baba se Mara bacila kroz prozor!
Užas! Policija, ispitivanja, uvid u zdravstveni karton. Nelagoda.
Dolaze 'zaprepašteni' sinovi. Preuzimaju posljednju brigu o majci Mari i odvode je mrtvu natrag, u selo, na drago ognjište, koje nije uspjela preboljeti ni zaboraviti.
Nakon pet-šest godina, Sud poziva Dom, nakon podignute tužbe sinova,  - … da se njihova majka ubila, jer je bila na odjelu bez rešetaka. -
Zar rešetke za zdravu majku, za babu Maru, rešetke za odgoj u odricanju i siromaštvu... ?
Marino srce nije izdržalo. Suprotstavilo se, prepuklo i presrelo mlada i nezahvalna srca svojih sinova.
U sjećanju kao da je zabilježeno: rešetke dječje zahvalnosti.

Split, 4.ožujka 2004. god.

Image



 Image

...dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima -
često jedini ključ u bravi njihovih vrata - po kojemu računaju vrijeme, doba dana....
 
 ŠTO JE STAROST

Starost nije samo tuga, bol a možda i nesreća.
Sve to nije ostavljeno samo onima koji su starost dočekali sami i bolesni, bez bližnjih. To je svojstveno i drugima. Razlika je samo u tomu kako tko dočekuje te nevolje, kako ih prihvaća i  živi s njima.
Nailazimo jednako na samce i na one druge, koji to nisu, na one koje žive sa suprugom u bračnoj zajednici, ali i na one koji žive sa svojom djecom.
Tegobe starosti, čini nam se, uspješnije podnose oni, koji su život proveli pretežno sami, koji su rano osjetili bol, naučili se na nju i prihvatili je kao životnoga suputnika. Oni su često zahvalni sugovornici. Sa svime su zadovoljni. Njima ne treba ničega mnogo. Njima treba samo onoliko koliko je čovjeku dovoljno. Oni su sretni što je netko došao, što im je pomogao, sjeo kraj njih, našao vremena za njih. To je za njih dar.
Evo gluhonijeme starice u Podmosorju, koja živi posve sama, s njom još njezine dvije koze.

Image

Ona ne može reći: - Hvala! - , ali svojim pogledom i osmijehom pokazuje da joj je drago, što si tu. I stavlja ti odmah na dlan veoma čuvani veliki ključ, prastarih vrata, s kojim kao da ti otvara svoje srce i kaže: - Uđi! -

Image

Međutim, život ne bira. Treba sresti i one druge, jednako vrijedne, koji se muče, i one oko njih. Svima treba pomoći. Njih je život, više ili manje, ipak mazio. Oni će uvijek, sjećajući se te ljubavi i žrtve, uspoređivati prošlo vrijeme, lijepe uspomene s ovim sadanjim, za koje su mislili da će ih mimoići.
Možda će nekomu trebati, dvije-tri kapi pažnje više, nekomu manje, da postigne jednaki učinak: da nisu ostavljeni, sami...
Bog je stalno na djelu i nitko ne će biti zakinut u ljubavi.
Tu je blizu i Bogatstvo siromašnih.

Split, 7. listopada 2005. god.