Ne, nisi čekao Oče, da pospremim prostore, kako doliči, za Spasiteljev dolazak.
Iznenadio si me i našao onakvu kakva doista jesam. Prašnjava s krpama koje čiste izvanjsko, da se dopadne, da bude ugodno, prigodničarski urešeno.

 

 

 

Tvoje je lice unatoč Došašću bilo u žalobni osmjeh rašireno.
Otvorivši vrata moje sobe sažaljivo si me pogledao i poslao k bolesniku, da mu toplim čajem usne suhe ovlažim, koje Ti trpeći vazda zahvaljuju.

On mi ne reče svoju bol, zadrži je u sebi i zahvali mi.
Znam da nisam dostojna.

Ostavih krpe.

Ti u meni ne zatvaraš vrata, ne prestaješ me gledati.
Tvoje lice, kao na Veronikinom rupcu utisnuto ostade,
gledam ga, boli Tvojoj približavajući se
nježno,
obećavši da pred njom nikad više ne ću oko zatvoriti.


U Splitu, 8. prosinca 2008. god