Prije puno godina, u večer Uznesenja Svetog Križa stajali smo u podnožju brda Križevca u Međugorju i promatrali kako svijetle lampaši, pomičući se prema vrhu brda. Bili su to hodočasnici koji će uz molitvu i pjesmu probdjeti noć i dočekati jutro blagdana uz prvu Misu.

Eto, toliko godina poslije, u jutro rano, Bog skrenu prema meni jedno od svoje djece. Priđe mi i kaže da će se danas u njenoj kući zbiti veliki događaj: Okupit će se njih sedmero s namjerom da dogovore način i raspored zajedničke molitve koju će svakodnevno moliti, da bi Gospa pomogla u zaštiti ocrnjenih, oklevetanih i progonjenih svećenika. Ona kaže, Gospa će svojim zlatnim štitom odbiti sve strelice zla. Ovih sedmoro mladih ljudi žele biti i zvati se Gospin štit. Neka im bude blagoslovljeno! Bila je to Tina koja me poslužila, kao i obično, jutarnjom kavicom u Bokeriji.

Gdje su krenule moje misli? Ustala sam otišla za njom i preporučila da imaju na umu da je borba Dobra i Zla vječna i da treba sve činiti i žrtvovati da Dobro raste, čuvat ga, zalijevati, kako obično kažem. Kad je Dobro stabilno i snažno, ono je kao tvrđava, Zlo uzmiče. Bože! Blagoslovi prve korake Gospina štita!

Globalni svijet je zarobljen, izgubljen, dezorijentiran – podesan za manipuliranje. Bezimen, da bi bio nitko. Ovo je proces koji se godinama odvija i kojeg svi na neki način slijedimo. Netko, jer želi i prihvaća ga, netko jer je znatiželjan, netko samo da bude informiran o čemu se radi. Prepustili smo sve, i djecu i obitelj i odgoj – baš sve, u ralje bezimene, sakrivene iza nekih znakova, simbola, postajući njihova ambalaža, boja, ukras, nesvjesno i bezbrižno služeći u svemu, do odricanja od samoga sebe.

(Ne odričem istinu da je Dobro još na životu kao i činjenicu da je sve manje dostupno, vidljivo. Međutim, ono je tu, bori se očuvati svoje vrednote, otvoreno za svakoga, ono diše i živi. Ono ima i svoju slobodu i svoje pravo i svoje dužnosti i treba ga slijediti. I vjerovati: DOBRO NIKADA NE ĆE PRESTATI JER JE ONO OD BOGA. Nemojmo griješiti i svojatati ga. Ono pripada svakome, i ono je za svakoga).

Ipak, Zlo obilazi svijetom velikim korakom pretvarajući život u obmanu – laž, prijevaru, velika obećanja. Da bi u tome uspjelo moralo je mijenjati sustav vrijednosti i ne samo pomoću medija i tiska, nego naročito putem elektroničkih medija, odgoja i obrazovanja. Pa, kad se sve to skupilo, trebalo je transformirati i ljude u vlasti koji su uvježbali brzo „presvlačenje“ i premještanje koliko god je to Zlo od njih tražilo. I nije trebalo dugo vremena, pa da je sve inače nedopustivo postalo dopustivo, da je nestalo srama s lica kriminalaca i lažljivaca, koji su postali pobjednici, koji se besramno šale sa svijetom, tjeraju ih, raseljavaju, proganjaju i ubijaju. To je posao Zla!

I politika je zlo odnarođeno, zbir sebeljubaca, svejedno s koje strane bila i dolazila, besramna je i sama sebi svrha.

Kako se osjećam kao krštena duša? Koje je to jamstvo da sam uz Dobro? Što je s mojim, našim vremenom, odakle mi to gledamo na sve ovo što se događa oko nas, što smo to najprije mi u sebi kao ljudi, čovjek jedinka? Samo kritičari? Što ja mogu? Odakle obeshrabrenost? Od koga?

Gdje je negdašnji oslonac, gdje se sakrio, zašto ga više ne prepoznajem, zašto je ušutio? Jesam li sve previše idealizirala, a sad govorimo, pa svi smo mi samo ljudi i ništa više. Potom su počeli slučajevi napuštati pojedine utvrde. Mislim, da se to nije dogodilo iznenada, nego onda, kad su zidovi postali tijesni nemirom. I nije to samo u mome nego i u Vašem gradu i u svijetu. DOBRO JE OSTALO, ali ranjeno. Onda to nazivamo kušnjama i vječnom borbom, koju smo u početku spomenuli.

Prevedena je neka knjiga, dojurio svijet čuti o čemu je riječ, nešto čudno o Bogu, jutros u ulici mojoj, u najranijim satima dvoje ljudi govore je li Bog i Isus jedno te isto. Jedna sestra jučer zdvojna priča o zavođenju naroda, neprijateljima, uljezima, kako to spriječiti, organizirati, što činiti?

Prije bi svijet govorio uzmi čovjeku Boga i naciju – sve si mu uzeo.
Kad čovjeka boli otiđe liječniku, kad mu je teško pomoli se, izjada se prijatelju, ali najčešće samo to ne riješi problem. Išao bi čovjek i kod popa, ali sve manje, sve rjeđe. Svijet će nasrnuti na novu knjigu da je pročita, kao da će u njoj naći odgovor na sva svoja pitanja.

Jučer sam u Crkvi Sv. Frane na Rivi poslije Mise rekla: E, moj Franjo, da samo pinku izajdeš meju današnji svit, ne bi jopet reka, da gre popravit kuću svoju, vengo bi i ovu plačuć' razorija i sam počeja gradit novu. Ondac bi jopet došli niki s Tebon gradit. More bit i višje, polako, skupija bi se svit i prez pinez, jubav bi se komodala i Bog bi bija kuntenat.

Ne tražeći više odgovor ni na jedno pitanje kao da sve razumijem, odustajem od traženja sigurna, da jedina ISTINA I DOBRO počiva u Bibliji u kojoj nalazimo ono što je bilo, kao i ono što je i što će biti sutra. BOG S NAMA!

Ps. Neki od Vas će reći, kako sam kroz obraćanje Sv. Franji grubo napala Crkvu, drugi će pak reći da sam je štedjela i klonila se velike kritike, a ja ću jednima i drugima reći, žao mi je. DOBRO je uvijek tu i dobra volja. Počnimo svaki dan ispočetka, ali ne kako ja hoću, nego …neka bude volja Tvoja…