Ti me pozivaš,
Ti misao moju vabiš
ostavljaš u vremenu,
zatvaraš u mir,
hrabriš.

Grubost, riječ ubojitu
odbijaš od mene.
Plaštem svojim
prostor moj prekrivaš,
blagošću nebeskom
umornoj predah
ostavljaš,
misao smiruješ
snagu joj darivaš
lijek jedini bivaš.

Razvlašćuješ me zemnoga,
koracima novim učiš me,
vrijednosti nove pokazuješ,
izdižući me
iznad sjene moje,
da se ne pratim
i ne zagledam
u bezvrijedno ništa.

Kad me Ti posjetiš
kad znakom me dodirneš,
podigneš,
u prašini znake mi pokažeš
sedamdeset puta sedam,
kad praštam
kad mi oproste
kad kao pero
lagana za let postanem,
kad u dlan Tvoj proboden,
ljubav Tvoju i za me
žrtvovanu,
svoje ime nađem zapisano,
pod Tvojim razapetim rukama
klicat ću radosti spasenja,
zagrljaju uskrsa
bezuvjetne ljubavi
za drugoga,
mog  Otkupitelja.


Split, 26. veljače 2008. god.