Bog sve stvori,
sve darova čovjeku,
jedinim ga nasljednikom ostavi.

On uspinjući se, ne istraži stvoreno,
 jureći,
sklad zanemari,
dubinu zatirući,
u daljine stremeći
natjecat se stade,
granicu zamišljenu dotaknuti.

Ne nađe je, al' je načini
između sebe i brata,
ne vidjevši da postade ograničen,
da se odijelivši - zarobio,
nadmetanjem vrijeme  potrošio,
zrak podijelio.

Potom bi vraćen na početak.
Poražen.

čovjek u tajnu zaljubljen,
Stvaranje u ruke uze,
Poruku posluša
i ne razumije red roda, prateći ga,
ali ga slutnja prepoznati,
naći Ga,
za Njim ići,
od sebeljublja dalje odvede.

Kad zagrli Alfu i Omegu,
sve ništavno postade,
povjerova,
 težinu svoju Mu preda,
čvrsto Ga na prsa privinu
i nikad Ga više ne pusti.

Sva pitanja odgovore dobiše,
nejasno jasno postade,
sve priprave Njime se osnaže,
kad dvojbe se rasprše
a ruka počine,
na Starom i Novom zavjetu,
koji
često ne bijahu primjer ni mjera
ni udivljenje,
a slova u jurnjavi nestajahu,
gubeći se...

Kao prosjak
iz prikrajka,
sad slova Poruke slaže,
smisao Tvorca nalazi,
raskajan pjeva,
uči ga ispočetka.

Seget 25. kolovoza 2009.

OSLOBOđEN SVANUTI

Na prijeđen put osvrnuh se,
to milost velika bijaše,
dar iznenadan.

Bude teško,
misao za se vezati,
sliku pravu gledati,
kad narav viknu:
To nisam ja,
zanijekati se,
želeći.

Povjerovah sve je od Boga-
Bog u svemu.

Vrijeme osvrtanja
čudo učini,
list po list protekla puta
otkrivajući
vrijeme uteklo,
oči otvori.

Na kraju,
kod prvog lista,
gdje davno započe rast,
ranjeno dijete pruži ruke
i mi krenusmo ispočetka
u lice Mu gledajući pred sobom,
izmučeno,
Ocu do kraja poslušno.

Ojačani,
slijedeći ga,
Dobro nađosmo,
u dubinu Njegovu zagledani,
ono nas dalje vodi
iglene ušice pokazujući,
dug put najavljujući,
vrijeme koje ne će čekati
da razdamo,
utočište da nam pruži.

Zastati,
pred noć savjest ozdraviti,
 snivajući Ga,
u zoru slaviti,
oslobođen svanuti.
Na poziv pripravan biti.

U Splitu 6. listopada 2009. godine