Dobro raste na ljubavi.
    Dogodi se nepredviđeno. Da bi se ono dogodilo treba bezuvjetna volja za drugoga, djelotvorni čin.

 

 

 

    Dobro se otkriva. Ono se ne stidi. Ne pripada samo velikima. Ono ne ustupa. često je neprepoznato i ne može se procijeniti.
    Otkriva se u čudesnim trenutcima, kada smo sigurni da ne postojimo sami za sebe i svoje najbliže.
    Dobro je često neviđena smjelost, pripravnost na mravlji mar i Sizifov posao, Božji udio u blaženstvima s najmanjima i onima za koje će svi reći: - Pusti ga! Nema ništa od njega! Uzalud ti trudi! -
    Takvi se zatvore u svoje siromaštvo i čuvaju se od ljudskoga zazora. Ne daju se. Zaboravili su vjerovati ljudima. Izvlače se malim lažima, izbjegavaju odgovore.
    Jednoga su dana takvi sjedili na ulici blizu samoposluživanja, gdje se okupljaju skitnice, siromasi i alkoholičari.
    Naišlo je dobro. Jedan od njih iziđe pred njega, zavrne nogavice od hlača i pokaže krvave potkoljenice. Iz otvorenih je rana cijedilo. - čuješ ti! Rekli su mi da pomažeš prijateju Anti, da mu je boje, da gre u Zagreb na operaciju, da sve činiš za nj. Šta 'š napravit za me? Pogledaj moje noge! -
    Dobro se nasmiješi i reče mu: - Prijatelju! Ako želiš sačuvat noge, posljednji je tren. Učinit ću sve za tebe kao i za Antu. - On sumnjičavo pogleda Dobro. Ono ga upita kako se zove, kod kojega se liječnika nalazi njegov zdravstveni karton i kada je posljednji put bio kod njega… On zašuti.
    - Ne znan. Moran dobro promislit' oću li ti reć ime i 'oću li ti odgovorit? -
    Dobro mu reče: - Ne ćeš moći još dugo s takvim nogama… Nemaš vremena. Odluči se i potraži me. -
    Bože! Kako lijepo vodiš ovaj svijet! Kako upravljaš njegovim koracima, zaustavljaš ga na pravomu mjestu, prstom pokazuješ na siromaha, nevoljnika…!?
    Sve činiš da ga čovjek nađe. Dogodi se dobro. čovjek ga prepozna i nitko ne posumnja da si ga Ti poslao, da je to Tvoja dobrota, Tvoja ljubav u dobru.
    Tvoja dobrota hoda svijetom. Ima je. Vidi se i čuje. Radi.
   Jučer sam slušala crnu četrdesetosmogodišnju ženu koja se briga za deset tisuća crne djece, ratne siročadi. Gledala sam slike te borbe i truda da ih nahrani, da ostanu živi, da im pomogne. To je dobrota hodala. Nisu je odmah 'prepoznali', posebno ne oni veliki koji često odlučuju hoće li netko ostati na životu ili ne će, hoće li umrijeti naselje i narod od gladi i bolesti?
    Ova je hrabra 'majka' napisala knjigu s naslovom Majka desettisuća djece. Predstavila se na talijanskoj Televiziji Rai Due. Pričala je o tomu kako se pozvani čude načinu razmišljanja o djeci, o siromašnima i gladnima. čude se takvoj ljubavi prema njima. Jednostavno, ne razumiju govor ljubavi, koja ništa ne traži za sebe.
    Gdje se njihova ljubav izgubila? U novcu? U oružju?
    Ipak, ljubavi nikada nema koliko je treba. Kada bi je bilo uvijek i svuda, mi je ne bismo tako znatiželjno uočavali, čudili joj se i zaustavljali se uz nju.
    Dobro je moći raspoznati je u doba krivotvorina, učiti je i nasljeđivati je.

 

 

 

Iz nje raste dobro. Ono nas daruje, susreće i pozdravlja, zaustavlja se s nama, pita za nas kada nas nema?
     Umorno se dobro u ljubavi odmara.
    Kad svane novi dan, dobro pohita kroz zelene Božje semafore u svim smjerovima. Uvijek na vrijeme i u pravi tren.