Ka da se fermala besida, da se potrošila, stanjala, pritrujena, ka da je nima višje, umukla da je. Ne služi, ne triba. Kad je izjustin, pari mi se da pričan sa cilin sviton, i bilo bi mi puno žaj kad je nikor ne bi čuja, pa doda koju, da malo pripovidamo onako, ka judi.
Ostala je samo gruba besida, teški piz, besida priteća, ća višje ne govori vengo laje, zapovida, besida ća naređije i plaši, ća ne daje vengo traži i vazimje, krede.
Na svaken kantunu naslonjene stare prijatejice laž i privara.
Pošten svit je umuka – besida s njin. Nima i.
Zaklopin za sebon vrata o kamare i zafalin Bogu ća me je vratija na misto, di besida jopet more oživit i vrime postat blagoslovjeno, mirno, pitomo.
*****
Kad bi me nikor pita koja se danas rič najviše spominje, omar bi odgovorila: Lupeština! Gruba rič se nakotila i pokrila cili svit. More sirotinja arleukat, koliko je voja, ma nima pomoći.
Ponistre istine zakrakunate. Kauboji s televizije pucaju u prazno, u fojima pokažijedu mišice pa uzalud svi trudi poštenega svita. Koja skula o života! Ća je ovo? Ća nan se dogodilo?
Ma ne krede se samo na veliko, vengo i na malo, najmanje.
Ovako me jučer uči taksist. Gospojo moja, je li vidite ovo, i pokažije mi na taksimetar koji, vidi sad, stoji gori visoko, a ne doli, di ga obično gledamo, ispod radija, di se u vožnji svaku malo primišća minjač brzina. Doveza me i ni ukjučija taksimetar, vengo govori neka ja rećen koliko košta. I rećen mu, kako kod koga, od 30 do 34 kunice.
E, kaže on meni i ukjuči taksimetar. Vidite start i 18 kunic, a kad u vožnji udren prston ovde desno, omar doda 2,5 kunice, pa ondac poslin malo vrimena jopet i jopet plus 2,5 kunice. Eto na, moja gospojo, tako vam mi kredemo malo po malo. Vaš put košta 30 kunic i ne dajite in višje, a ja mu onda za ovu istinu dan pinku dobre ruke. A ondac, danas jopet jedan taksist i jopet pošten. Bravo! Ća je – je, triba reć.
Ma potla tega dojde i oni, ća ka da svira po taksimetru, ma proprio virtuoz i reče 35 kunic. On tako lipo i s toliko mota krede da me je očara. Zato san odlučila dat in za Božić ovu kartu. Nikima će bit drago, a drugi nek se sramuju.
Ma, kako se to čovik pokvari, kako to počne, di mu je straj Božji, di odgoj, ćaća-mater. Joli se triba dogodit velika dižgracija, zadrmat ovu nesriknju balotu zemajsku, poplavit je, pa ako ko ostane, da počne sve ispočetka, lipo i pošteno. Oli svi gremo put susvita?
*****
Slušan prin dva dana neputa i ne virujen da je doša s ovega svita. Najprin, miran, lipo pripovida o radu kojega jema i nima, ma za umitnike je uvik bilo tako. Išempjala san se kad san čula da nima televizor, da ne sluša noticije, da ga ne zanima politika, da nikad ne bi moga bit aktivist, da ne čita nikakve novine, a na internetu je u poslu koji mu triba, kojega radi i od kojega živi. On govori, da je i njemu ka svaken čoviku Bog da nike talente i da se on trudi da i razvije i na njiman radi, pa kad bi domovini Rvackoj triba pomoć da bi to učinija na najboji način svojin radon. Oće reć – radi ono ća znaš, radi dobro!
Pripovida mi, vozi se buson za Split. Prid njin sidi čovik i razvija u rukan novinu 24 sata. I svaki put kad oće pogledat pinku prirode kroz ponistru isprid nosa mu „urliču“ naslovi užasa. Mir mi razbilo toliko zla, pa pitan, kome to triba, ko to oće, zašto, ća misli ovi koji je ovo nota, ća čeka ovi drugi koji je proštija, ća ćedu s tin, di? Jedino širit straj, prinosit ga i onda to ne more bit besida – to je pravi pakal na zemji. I ka da su mediji vazeli svak svoj dil pa udri, ko će gore. Jemaš prav, dite moje.
Žaj mi je da su mi ukreli toliko vrimena, da su me toliko puta privarili i ovi i oni, a pravu besidu pokopali. Sad jemamo zabavne programe i dičinje igre o politike i EU, a vridnosti i bisere fameja, braniteja živih i onih šoto zemjanih humaka, nestalih i samlivenih bagerima ća se još nalazidu, sakrijemo i mučimo slobodu Rvacke.
Vlast minja povist pa će nan dicu slat priko granice da od agresora naučidu istinu. Oli ni jeftinije da i to pouči šjor Pusić u srcu Zagreba?
Ma ni triba višje ni da radu – sad to činidu oni kojima su sve potpisali, a ovi ovde su pravi višak svake snage, a o radnoj ća triba govorit!
Žaj mi je one koji vridno i pošteno pratidu, notaju cilu ovu agoniju Rvacke, javjadu se, pišedu, koje slušamo na radiju – jude koji dišedu za Rvacku, u koju su sve ća jemadu uložili, koji će s njon na srcu i partit i volila bi vidit kako su uspili toliko brdo jubavi prinit na svoju dicu i ostavit in Rvacku u dotu.
****
I sad ni triba plakat i sakrit se. Vrime je o Božića, Isus dolazi, jedini Spasitej. Počnimo ispočetka, nacrtajmo na kartu male jasle i Isusa na slamici, Mariju i Josipa, okolo njih ovčice, tovara, kravicu koji disanjen svojin griju Novorođenče. Nacrtajmo pinku daje, kako iz daleka dolazidu i Tri Kraja, zapivajmo šoto voće.
Ni triba veli posićeni bor, ni baluni, ni vilina kosica, ni prskalice. Fermajmo se prid crtežon, poklonimo se i naučimo saginjat kolina prid životon. Ni darovi zamotani ispod bora ne tribaju. Nima se i nima nas višje. Tribimo se, uža bi reć otac. Vazmimo i svih u molitvu, izrecimo besidu koju su nas naučili i proslavimo rođenje i dolazak Isusov koji je ariva, kako pisma piva …radi puka svog. Dočekajmo Ga u miru – naš jedini Ustav, jedina pravica, vična istina. Jubav odozgor.

Za ovi Božić šajen daje po svitu Malega Isusa kojega san dobila od drage osobe. Uz njega je na smotuljku pergamena puno lipi besida, puno istine i pari mi se to najlipji dar ća van sviman mogu podilit.
Sritan Van i blagoslovjen Božić! Vaša md
Split, 22. prosinca 2013.
Leptir
Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri.
Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da
di izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao.
Činilo se da ne može dalje.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru:
uzeo je škare i razrezao čahuru.
Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.
Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se
svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti
kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim
tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.
Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije
razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći,
izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira
potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u
životu. Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka,
osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko
možemo biti. nikad ne bi mogli letjeti.
Tražio sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost...
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav...
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge...
I Bog mi je dao prilike.
Nisam dobio ništa od onog što sam tražio...
Ali dobio sam sve što mi je trebalo.
|