Vinko i Anka vratili su se iz Kalifornije, prije osam godina.
On je splitski klasičar, zvani lipi Vinko. Po naravi zanesenjak.
Nije priznavao ni jednu vlast, a svakoj je prigovarao i psovao.
Vinko je, nakon završene Klasične gimnazije, upisao književnost i jezike. Kažu da je lijepo pisao.
Jedne se večeri, u društvu mladih liječnika, kladio da će upisati i završiti medicinski fakultet. Tako je i bilo. Vinko je medicinu završio tek nakon 20 godina učenja. Potom je otišao za ocem, koji je živio i radio u Kaliforniji.
Medjutim, Vinku u Kaliforniji nisu priznali diplomu Medicinskog fakulteta. Tako je došao do starosti, bez ijednoga dana liječničkoga staža.
Budući da je morao od nečega živjeti, osobito nakon očeve smrti, Vinko se zaposlio na ribarici, gdje je radio težak i naporan posao, na oceanu.Trajalo je to tako dok se nije razbolio, i sklonio u samački hotel jer je već bio prodao očevu kuću.
Lipi Vinko je i u Kaliforniji osvajao ženska srca. Jedan je brak napustio i više se nije ženio.
U isto doba, također u Kaliforniji, punih trideset godina trudila se i radila teške poslove Anka Korčulanka. I ona je u Kaliforniju došla za ocem. Ostala je udovica. Muž Meksikanac poginuo je na radu i ostavio joj je dugove. S pomoću dragih ljudi, marljiva se Anka odužila. Malo svoga slobodnog vremena provodila bi s Hrvatima i uživala pjevati stare pjesme, krasnosloviti poznate stihove i sjećati se uvala i vinograda rodne Bratinje Luke. Danas, kada čujemo Anku, ostanemo iznenađeni ljepotom njezina sjećanja i ljubavi prema rodnoj grudi.
Jednoga dana, na druženju, Anka je čula, da u samačkomu hotelu živi neki Hrvat iz Splita, pa s prijateljicama odluči posjetiti i upoznati bolesnoga Splićanina.
Tako su se prvi put susreli Anka i Vinko. Uskoro su se sprijateljili. Nakon što se Vinko očitovao i iskazao sklonost prema Anki, otišao je iz hotela i priklonio se Ankinoj brizi i ljubavi.
Odmah su se odlučili vratiti u Hrvatsku, i to u Split, gdje je Vinko imao očev stan. Stan je trebalo temeljito urediti. Vinko se prvi vratio u Split. Smjestio se, privremeno, u Dom i istodobno započeo uređivati stan. Trajao je Domovinski rat. Anka je rado dočekala da sve to bude gotovo, pa da se i ona može, poslije mnogo godina, vratiti u Hrvatsku.
- Pomogli smo našoj Hrvatskoj. Puno smo pomogli. Zato smo i dobili ovu Zahvalnicu, koju nam je potpisao naš predsjednik Tuđman - kaže Anka.
Sad su ka' dva tića, kod kuće, u Hrvatskoj.
Vinko je mnogo bolestan. Nepomičan je, u postelji. Malo govori, gubi se...
Samo, kada njegova Anka zapjeva koju starinsku, Vinko pogleda, nasmije se, i lijepim baritonom pjeva sa svojom Ankom.
Teško bolestan, Vinko ima svakodnevnu zdravstvenu njegu, a Anka sve oko njega drži čisto, ka' u crkvici.
Anki to nije teško.Tužna je, jer nema više s kim razgovarati. Nema je tko slušati. Nema više s kim zapjevati, pa nam reče: - Gospe moja! Ma, šta bižite? Di ćete? Stanite! Pa, i meni triba čovik, da sidnemo, pripovidamo malo... -
Stan im je lijep. Nalazi se u mirnom dijelu grada. Na prozoru su kamenčići, pijesak i komadić iz Bratinje vale iz Korčule, dvije-tri grlice, koje svaki dan dolete dvaput, da ih Anka nahrani i s njima razgovara. Na štednjaku je lonac s biranim travama iz čiste prirode, koje su joj donijeli prijatelji iz Korčule. U hladnjaku vrećica s ribljim dračama-kostima, glavama i repovima. – To je za mace, koje čekaju u dvoru. -
- Nikoga nema. Svi naprave posal oko moga Vinka i onda moraju dalje. Ja bi' da tko ostane samnom, da i ja kažen koju... -
Anka često nazove brzoglasom i pjeva. Sjeti se neke pjesme. Želi da čujemo riječi, da nam kaže kad se ta pjesma pjevala, kojom prigodom i kako… Anka želi da i drugi pjevaju s njom, da osjeti da je s nekim.
Nedavno se vraćamo iz Zagore. S. Emi zazvoni mobitel. Malo potom čujemo da netko tiho pjeva neku pjesmu. Nismo znali s kim razgovara ali je bilo lijepo slušati njihov razgovor i pjesmu, punu blagosti. Taj je mobitelski poziv potrajao veoma dugo. Na kraju se Anka umorila! Dogovreno je, da može uvijek zovnuti kada zaželi, da na mobitelu može plakati, kada joj je teško, ali i smijati se, zapjevati, uvijek i u svako doba...
Ima nekoliko dana Anka je veoma uznemirena. Zato sam se i javila i pogodila, kaže mi, u pravi čas.
- … Joj moja gospojo! Kako san van tužna i prižalosna? Slovenija je primljena u Europu, a mi? A šta smo mi? Oprostite mi na gruboj besidi, ali ne mogu otrpit! Ne znan van ja puno o politici, ja san seljačka žena… Ma, mi smo van svi u Bratinjoj Luci teško živili i puno radili, a sad oni Talijani dolazidu, krče put i gradidu vikendice, oni Talijani. Najprije su nas opjačkali oni komunisti, pa nan je ona vražja banka iz Slovenije vazela sve pineze. Onda su nas napali oni vražji Srbi. Ma, šta je ovo? Recite. Moja prijatejica iz Šolte, šta je bila u Kaliforniji, ostala je bez pinezi u onoj banci i umrila je prid niko vrime. Šta mislite od čega? Od tuge. Uništili su nas komunisti i Srbi. Šta će bit od te Europe? Oće li nas primit? Jutros nas je doša vidit prijatelj iz Kalifornije, koji je pobiga iz Dubrovnika kad je ima 18 godina. On radi ka za nike donacije. Putuje u Knin i Zagreb i ponovno se vraća u Dubrovnik, pa nazad u Kaliforniju. On mi je reka da se ne bojin, da će se Europa raspast prije nego mi u nju uđemo. Sad ne znan je li to on mene tiši ili? Šta vi mislite? -
- …Ne bi bilo ništa strašno da nas i ne prime. Nemojte se vi radi toga uznemirivati. -
- Ma gospojo moja! Je li vi to meni ozbiljno govorite? Ako je tako, bit ću jaka i izdurat ću sve, šta mi Bog pošalje!
Još van iman ispripovidit jednu novitadu. Znate! Ovu će jesen arivat žena od mojega Vinka. Zove ga na telefon, a on ništa ne razumi. Onda ja s njon razgovaran. Govori mi da Vinko ima i ćer, a on to bidan i ne zna. Pa neka dođu! Makar ću imat s kim pripovidat! -
U kvadru na hodniku velika Zahvalnica za neograničenu pomoć Hrvatskoj. Anki i Vinku poptisao ju je predsjednik Tuđman.
- Kako to nisam do sada vidjela - pitam Anku, a ona odgovara: - Zato, jer san bila bisna na nji kad su izgubili izbore i jer su i oni bili poludili. Nisan i više volila. Uzela san kartu pokrila kvadar i zalipila flasterom, samo da se ne sitin svega tega. A sad, kad su pobidili, čini mi se ka da su bolji, bolji od ovi vragova šta su otišli. Jopet san odlipila kartu, malo oprala caklo i baš je lipo vidit. Je li? -
Vinko muči i ništa ne razumije. - Bolje je - kaže Anka. - Bolje, da ne zna, šta se događa u ovoj bidnoj državi. -
Ovoga će se ljeta navršit i 65 godina od Vinkove mature. Klasičar! Posjetit će ga njegovi kolege. Anki je drago. - A šta će on, kad ništa ne zna? Ništa ne razumi. Ne će i' njanci pripoznat! -
On se tih dana ne sjeća. Ostavljamo ih uspomenama i tišini.
Anka plače i kaže: - Nemojte me zaboravit, ka Boga vas molin! Znate kako se mučim, koliko mi je teško! Neman s kim ni besidu progovorit! Dođite opet.
Vi ste naše bogatstvo! -
5. svibnja 2004.
| | 
.....dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima, često jedini ključ u bravi njihovih vrata, po kojemu računaju vrijeme, doba dana.
***
Anka je duhovita i vesela žena. Svaki slobodni trenutak koristi za ispričati koju dogodovštinu i šalu iz svoje mladosti. Tako se, makar malo, odmakne od problema, pa i zapiva!
Da ne bude uvijek sve tako tužno i beznadno, dodajem ovoj stranici neke šale i izreke pustinjskih otaca, autora Monaha Dororteja iz knjižice Duhovitost duhovnih – Razigrana mudrost
Mira Donadini
15. listopada 2005.
Monah Dorotej usamostanskoj knjigovežnici
Drugi je neki pustinjak govorio da nam je Gospodin dao dva uha, a jedna usta kako bismo govorili upola manje od onoga što čujemo.
***
Jedan pustinjak iz monaške naseobine ćelije reče:" čovjek piše pravila za druge, a iznimke za sebe. "
***
Otac Ivan je govorio: " Ne hrani nas ono što jedemo, nego ono što probavljamo. Ne bogati nas ono što radimo, već ono što uštedimo. Ne posvećuje nas vjera koju ispovijedamo, već ona koju živimo. "
***
Kad se za vrijeme jednoga skupa govorilo o poniznosti, ovako reče veliki otac Antun: " Kad se naklonimo jedan centimetar, porastemo deset. "
***
Drugom jednom prilikom isti veliki otac zaključi: "Ljudi se dijele na zavidne, ohole i ostale. Nisam nikad susreo ostale."
***
Kad je jednom neki monah posjetio oca Iliju, reče mu: "Poznajem čovjeka koji ima lijepo mišljenje o sebi."
"Da", odgovori otac Ilija, "ako netko lijepo misli o sebi, često je to jedino lijepo mišljenje koje ima."
***
Drugi se netko potužio pustinjaku: "Oče, počeo sam starjeti." Pustinjak mu odgovori: "Ako želiš naučiti starjeti, ne misli na ono što ti starost oduzima, već na ono što ti ostavlja."
***
Benediktinska zajednica
Mnogi su pustinjski oci bili dugovječni.
Kad je oca Izaiju za stoti rođendan posjetio neki monah, on mu reče: "Došao sam, oče, s tobom podijeliti radost tolikih godina i nadam se dogodine s tobom proslaviti tvoj sto i prvi rođendan."
"Nadam se i ja", odgovori starac, "jer mi izgledaš dobrog zdravlja."
***
PRODAVAčI VEDRINE
Isti starac prorokova nekome: "Narednih pet godina imat ćeš težak život."
Znatiželjnik upita: "A potom?"
"Potom ćeš se priviknuti"
|
