Nađoh ostavljene riječi, nedovršenu misao. Ne zato, jer nije bilo vremena, nego zato jer ga je bilo u izobilju, pa u jednom trenutku pomislih i rekoh sebi, nemoj, možeš podjariti svijet, možda raniš nekoga, dotakneš ga na neprimjeren način...

Znam, htjedoh reći riječ o patnji, pa započeh:


Ne bijah zadovoljna, pa ostavih riječi.
Nakon nekoliko dana se pitam:

 

 

Samo dan poslije bijah upućena poslušati razmišljanje čovjeka koji je poželio da ovaj svibanj ne bude kao svi dosadašnji, vrijeme kad se naš narod iznova dijeli i suprotstavlja, međusobno se optužujući nedogledno… Taj čovjek htjede reći, glasno razmišljati, kako se naš narod može rasteretiti, osloboditi patnje… kako to on pokušava promišljati i činiti.

Sve ponuđeno, sve što vidimo i slušamo proizvodi su raznoraznih interesnih servisa, čije snage i napori su uprti u proizvodnju neprestanog nemira i nesporazuma. Beznadnost, koja  izgleda konstanta Hrvatske, je nečiji cilj.

Pripovjedač rastrganih misli koje satrše osjećaji, izreče tek naznake nekih događaja iz svog kraja, za vrijeme II. svjetskog rata.

Do njegova sela ne stigoše neprijatelji jer bijaše gore visoko. Dolje se dogodi zločin. Priča, kako četnik probode ženu i dijete koje je nosila na rukama. Poslije dva dana dijete je preminulo. U drugom naletu četnika, tu istu ženu spasi, nitko drugi doli četnik!?

Nastavlja o onima koji su otišli u partizane, u ustaše i nisu se vratili… Spominje se popa koji je nakon rata odlazio od kuće do kuće zapisujući priče o tim nemilim događajima, ne izostavljajući ni jednu jedinu riječ, pa ni onu koja je kazivala o dobru koje je učinio poneki pripadnik neprijateljske vojske. A mogao je to i 'preskočiti', komentira Pripovjedač, a nije!

Kako liječiti patnju svog naroda, pita se i odgovora, čitajući Isusov govor na Gori - Blaženstva.

Izgovarajući ih, primjećujemo da Pripovjedač postaje mirniji, staloženiji, da se u tim tekstovima osjeća zaštićen, kao u zagrljaju Onoga kome želi povjeriti i predati sav teret i patnju svog naroda.

Pojašnjava nam, otprilike:
U Govoru na Gori susrećemo se s vrlo radikalnim Isusovim zahtjevima: ne uzvratiti na udarac već okrenuti i drugi obraz, ljubiti neprijatelje i moliti za progonitelje, ne praviti kompromis između Boga i bogatstva, ne brinuti se tjeskobno već se prepustiti providnosti, ne suditi druge već biti samokritičan, prvo činiti drugima ono što od njih očekujemo, s riječi prijeći na djela.

Kako je to moguće? Moguće je, nastavlja Pripovjedač, uz sveopću pomirbu. No, prije toga je potrebno obratiti se Isusu na Križu i predati mu svoje grijehe, bijes, mržnju, osvetoljubivost, nedjela kojima smo zarobljeni i koji nas koče i zamoliti Ga za oprost.

Ostvarivši mir s Bogom, ojačani i u pratnji Njegove milosti otvara nam se put praštanju i traženju oprosta, donošenju i dijeljenju primljenog Božjeg mira podijeljenom i ranjenom narodu u susjedstvu, na radnom mjestu, u školi, na fakultetima, zajednicama, u Crkvi, na ulici i trgovima.

Mir će nastaniti našu zajedničku domovinu. To je moguće ako molimo čista srca!

Radost je bila čuti dušu koja vjeruje i na putu je patnju naroda liječiti obraćenjem, praštanjem i molitvom, premještajući Blaženstva s Gore u svakodnevni život.

To je samo jedan kamenčić kojem pridružujem svoj i kamenčiće nekolicine dragih.

Ako je zapisano, da Kraljevstvo Božje počinje već tu na zemlji, onda ga treba graditi i čvrsto vjerovati da su naši životi u Njegovim rukama.

Pripovjedač je na kraju izrazio snažnu želju za pjesmom o Domovini.
Evo mog priloga. RVACKA MOJA iz sad već davne 1996. godine, koja nije mržnja ni netrpeljivost, ali je ljubav prema Domovini u kojoj sam uvijek nalazila, živjela i dijelila bogatstvo različitosti.