Nebrigu za kraljicu okrunismo, druge ponižavajući, pute im zatvarajući, cijenu im neljudsku određujući.
Zaboravljeni, ponašanjem ranjeni, ukloniše se sami. Zar čekamo naklon i hvalu? Zar se miru nadamo?
Kada ne bijah s Tobom, kola se otkotrljahu nizbrdo, zlo otvori oči, porobi dare, zatvori izlaze, svijest osta bez snage, volja nesta, nevolja osta. Zlo svugdje na putu.
Sklonih se. Kleknuh pred pokaznicu. Zlatne zrake uokolo kruniše Ti tijelo. Zaištem Tvoju ljubav. Divnoj dakle tajni ovoj…, zapjeva desetak glasova, u praznoj prvostolnici, klanjajući Ti se.
Molim Tvoju dobrotu, odmori me. Daj mi biti žižak znak da si tu, da si uvijek, da si svugdje, moj vječni Bože!
Split, 31. svibnja 2007.
|