Iz bogate korespondencije s Pjerom Breškovićem izdvajam:

Zagreb.  20.IV.2000.

Dragi moj Kike, u jednoj vrlo pametnoj knjizi Poljičanina Mirka Tomasovića producirana je među inim kao prilog opširnoj raspravi o sonetu, sonetnoj formi i sliku - pjesma anonimnog španjolskog autora iz XVI. stoljeća "A Cristo crucificado"  koju prevodi i sam Tomasović, držeći se svih regula o rimovanju soneta i ostalom, kako je to prethodno u raspravi obrazložio. Međutim, Pjero Brešković za svu tu pustu sonetnu teoriju ne daje ni pet lipa, slažući se s Verlainom koji rimu smatra beskorisnim ukrasom ili doslovno "bijou d´un sou", pa sam je ja usudio pribjeći svom prokušanom dvanćstercu, tako da to izgleda ovako:

Ne potiče mene ljubiti Te, Kriste,
Tvoje obećanje nebeskoga raja,
niti me potiče strah od vječnog pakla
zbog grijehova brojnih što vrijeđaju Tebe.

Jer Ti mene, Bože, ljubavlju potičeš
kad Te gledam tužna raspeta na križu,
te potičeš mukom i ranjenim tijelom
koje teško pati do smrtnoga časa.

Jedino me ljubav osvojila Tvoja,
pa bih i bez raja ljubio Te žarko,
služio Ti smjerno i bez prijetnje paklom.

Za odanost takvu nagradu ne ištem
te da čak i nemam nade što me drži,
svejedno bi moja ljubav ista bila.

Eto, neka ti je to moja uskršnja čestitka:

P/B

Žalost bi mi povelika bila, da u mislima svojim mene za nehaj kriviš i da me za čovika brez kreance držiš, za čovika koji čin blagonaklonosti i prijateljstva Tvoga cijeniti ne zna. Jer, kako inače po primitku uskrsnog poklona Tvoga vrijednog objasniti šutnju moju, poklona u valjanim prepjevima soneta Anonimusa i djelića Pakla, ali ne onog u kojem grijeh svoj ispaštaju nevaljalci koji mnoge neprilične i Bogu mrske čine počiniše, već onog opjevanog u versih pjesnika koji u njima ljepotu nebesku rodu ljudskome podari. Razlog nemaru mom šutnjom iskazanog, ako isprika to mi može biti, posjeta je rođaka novootkrivenih mojih iz Amerike daleke, što zaokupljenost svekoliku moju učini, uslijed čega već dobranih dana cjelokupne čine svoje njima posvetih. Krenuše napokon u istraživanje zemlje u kojoj korijeni djedova njihovih a i mojih izniknuše, na otok kog Grci Korkira melaina zbog njegovih šuma crnih zvahu, čije drvo kao građa moćnoj floti Serenissime slavne posluži. Štetu silnu koju Vladarica mora sječom šuma otoku ovom učini, čak ni sin njegov Marko Polo, lutalac svjetski što nas s Kinom upozna, svojom slavom ne ublaži.

Korčula – Kula na kući Marka Pola, 1.IX.1940.

Kažu, da moja baka Katarina, rođena Depolo na otoku istom, njegova je roda pa, ako je pak "Milijun" izmišljotina pusta, onda bi i ta veza istinita mogla biti, jer geni Depola bujnu maštu svoju od zbilje nikako ne luče. Još kažu, da taj otok Odiseja, po Homeru junaka vrlog, ugosti, al´ pjesnik Tvoj njeg svejedno u oganj pakla udomi, jer prevarom a ne junaštvom Ilij drevni on pokori. Dakle, gosti moji na Korkiri sada, ko što pijetli na bunjištu zrnje, korijene svoje traže, a ja polako vraćam se ritmu ustaljenom svome i brigama što no svakodnevno misli moje okupljaju. I sjetih se duga prema Tebi, kog sad pismenima ovim smjerno otkupiti hoću. Toliko za ispriku moju.

Usput samo još nekoliko riječi o ovom mom susretu s potomcima naših otočkih emigranata, koje je uglavnom vinska kriza koncem prošlog stoljeća potjerala u svijet. Moja rodica, čiji je djed - a moj imenjak i prezimenjak - početkom stoljeća iselio s Korčule, za naše pojmove dobro živi, potpuno je integrirana u američko društvo i sve do unatrag nekoliko godina jedva da je znala za svoje pravo porijeklo. Nakon majčine smrti počela je kopati po njenim stvarima, a tako i otkrivati majčine i djedove veze sa starom domovinom, što ju je jako potaklo na istraživanje vlastita porijekla. U stvari traga za vlastitim identitetom pa je susret s krajem svog djeda doživjela s nevjerojatnim ushitom. Odjednom je osjetila svoju pripadnost tom svijetu, zaželjela je da ona i njena obitelj (koja je danas već potpuno amerikanizirana) stvore trajnu vezu sa starim krajem. Jasno, to je samo izraz njenih emocija, dok je stvarnost ipak nešto drukčija. Želio sam samo reći, da nismo ni izdaleka svjesni kakvi i koliki se ljudski i materijalni potencijali nalaze u tim našim iseljenicima, koji bi uistinu mogli biti snažna potpora obnovi života kod nas, posebno na našim otocima.

Ali vratimo se mi našim pismama. Nisam mnogo čitao poeziju pa na tom polju i nisam nekakav znalac, međutim nakon što si mi ukazao povjerenje i počastio me predočenjem svojih prijevoda ili bolje rečeno prepjeva, malo sam pažljivije pročitao Tvoje verse, kako bih ipak mogao donijeti nekakav sud o napisanom. Mislim da je kod Tebe dominantna muzika ritma uslijed čega si kao pjesnički oblik svojim prepjevima izabrao dvanćsterac, ponekad i šesterac što je u stvari prelomljeni dvanćsterac, i to s pravom, jer dvanćsterac omogućuje oblikovanje čiste neprekinute muzičke linije. Pri tome si izbacio rimu, koju obilato nadomješta melodija ritma, a u čemu tražiš podršku kod Verlaina. Mislim da je time uistinu postignuta viša kvaliteta. Međutim, u prijevodima ili prepjevima ipak bi trebalo poštivati ne samo sadržaj već i izvorni oblik pjesme, kako bi se prevedeno djelo što više približilo svom izvorniku kako bi i čitatelj mogao što bolje osjetiti misao autora i što vjernije doživjeti ugođaj kojeg je on u pjesmu unio .

Tako na pr. sonet Anonimusa prema rimi je talijanski (Petrarkin) model (abba, abba, cdc, cdc), dok je po slogu jampski pentametar (Blank verse) koji je mnogo njegovan od renesansnih pjesnika, kasnije i od engleskih (Earl of Surreyjev prijevod Vergilijeve Enejide, Shakespeareove drame, Miltonov Izgubljeni raj itd), a to poštuje i Tomasović. Iskreno rečeno, a ovo možeš shvatiti i kao kompliment, Tvoj prijevod, iako nije rimovan, meni je ljupkiji i milozvučniji od Tomasovećevog, ali . . . on je ipak po obliku donekle nova pjesma. Isto vrijedi i za Tvoj prijevod Dantea, koji je pisao u tercinama, čiji su prvi i treći stihovi rimovani. I ovdje su mi Tvoji stihovi milozvučniji od Kombolovih, ali . . .to ipak nisu Danteove tercine.

Daklen, moj lipi i dragi Pjerin, hrabro si krenuo u borbu za ljepšim, ali moraš biti svjestan, da ćeš s ovako revolucionarnim preinakama teško naći nakladnika, jer nitko ne želi riskirati da bude podvrgnut bijesu nazovi kritičara, koji jedva čekaju da se na nekog obore pa makar zbog iskoraka iz formalnih standarda, kada već nemaju snage, a možda ni glave, da valjano vrednuju neko djelo. čini mi se, da je sloboda izbora forme dozvoljena samo u izvornom stvaralaštvu, dok je u prijevodima potrebno zadržati izvorni književni oblik.

                                                                                                                    Kike