Da li se ikad življenje zaustavlja, konzumacijom život troši, umara, postaje li
nezanimljiv, prazni li se? Osiromašuje? Možemo li mijenjati to vrijeme ili ga
prihvatiti? Puno toga sabrano na jednom mjestu, u čovjeku.

Ako se dogodi takvo pitanje, ono očito pokazuje neku brigu,
možda zabrinutost u kojoj se sve teže snaći.

Ukoliko ne prodaješ, ne trguješ, ne stvaraš kapital, onda ćeš gledati i slušati,
kako to drugi čine i profitiraju. Takvi razgovaraju u brojkama i postotcima,
komunicirajući i koketirajući s onima koji to najbolje znaju.
Tako se najlakše stigne i položi test za užitke pod globalnim šeširom.

Kad s takvim sadržajima napuniš džepove, obično se, dogode i neki gubitci.
Osim gubitka vremena kojeg više ne možeš nadoknaditi, izgubiš i druge vrijednosti.
One pak imaju svoju toplinu koja veže ljude u obitelj, koja se slobodom odabrala,
djecu stvorenu dok se ljubav još izgovarala, obiteljski stol i molitvu,
življenje života sa srcem.

Izgubiš i naciju kao nepotrebnu tvorevinu,
poviješću izmučenu,
izbačenu kao pogrdu iz svakodnevne upotrebe.

Crkvu kao prvo učilište naših obitelji rado bi neki pomaknuli s mjesta,
učenje joj uskratili, zaboravljajući da smo svi mi
Crkva Božja i da je vrata paklena ne će nadvladati.

Ali i uz sve nedaće i protivštine i nesreću, koja nas prati i koje je osiguralo i sad
osigurava neuko društvo bešćutnosti, mali čovjek može učiniti mnogo.

On  može vidjeti braću svoju u zapuštenoj baraci nekad poznate splitske tvrtke,
bez grijanja, bez vode, natrpane otpacima i smećem skupljenim iz kontejnera
na nekom starom ležaju iz kojeg vire metalni podupirači…

Sa socijalnom djelatnicom CZSS i nekoliko svojih, za akciju spremnih djelatnika,
 Bogatstvo siromašnih je krenulo u „osvajanje“ dijela barake
i za nekoliko dana stvorilo
novi dom dvojici mirnih siromaha.

Od užasa stanovanja, poslije punog šlepera smeća, kupljeni su popravljeni ležajevi,
donesena posteljina, pokrivači, braća okupana, ošišana, podrezanih noktiju,
odjeveni u darovanu odjeću - ljubavlju postadoše novi ljudi.
Službenim vozilom su odvezeni u MUP izraditi nove iskaznice,
da budu kao i svi drugi.

Grijanja nema, ni tople vode nema, ali već u 7 izjutra  stiže služba
Pomoći i njege u kući,  Doma za starije osobe Lovret iz Splita, donosi u velikom
kanistru vruću vodu i kupa Kristofora i Stjepana, oblači ih u čisto rublje,
a nečisto odvozi na pranje u dom.

Ujutro su imali običaj izići i po podu skupljati čikove, da bi zapalili. Nije poučno, ali
kad ih ujutro njegovateljice urede, donesu im i šalicu crne kave uz cigaretu. Kaže
Kristofor Stjepanu: Vidi brate što dočekasmo! U podne stigne i topli objed.

I dok se milijuni bacaju u Hrvatsko-Europsku kuću u kojoj će „prilagođeni“ primati
mjesečnu nagradu do 17 tisuća eura, briga za pravu kuću u Domovini ostat će samo
tamo gdje je ostao i čovjek – žrtva njihova zanimanja.
A Kristofora i Stjepana će biti svakim danom više.

Prepoznajmo ih, molim Vas!

"Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnošljive,
a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete." (Luka 11:46)

U Splitu, 08.02.2013.