Mira Donadini, umirovljena socijalna radnica, nije nepoznata splitskoj kulturnoj javnosti. Pjesme je i kraću prozu godinama objavljivala u različitim časopisima, zbornicima (Mogućnosti, Svačić, Rast, Naša ognjišta, Sunce itd.). Knjiga Dodir vremena donosi njezine dosada objavljene i neke neobjavljene zapise. Ima dvanćst poglavlja, različitoga izričaja i predmeta njezine obrade. Pisana je jasno i čitko. Poziva čitatelja da do kraja pročita ono što je započeo čitati.
Prva tri poglavlja su pjesme. Slijedi poglavlje pjesama i kraće proze, potom čakavskih pjesama. Druga poglavlja, od šestoga do dvanćstoga, donose, uglavnom, prozne zapise, od kojih je dio, u dvanćstomu poglavlju, na čakavici. Najuspjeliji mi se čine zapisi na čakavici, pjesme i proza.

Knjiga je mozaik različitih poticaja: mladenačko-ljubavnih, lirskih, domoljubnih i vjerskih. Budući da su zapisi nastajali od 1958. do 2006., knjiga je svjedok toga razdoblja. Tako, primjerice, u njezinim zapisima, možemo osjetiti strepnju, ljubav i ponos pri nastajanju suvremene Hrvatske. Autorica progovara o sebi, svojoj obitelji, svojim prijateljima, svojim radostima i gubitcima. Time je ova knjiga i životopisna, čime ona dodatno dobiva na važnosti. To je osobito posvjedočeno u zapisima i pjesmama posvećenima njezinu pokojnomu nećaku Anti Aničiću, njezinim roditeljima, njezinu djedu, itd.

Zapisi, pjesme i proza, napisani i objavljeni prije 1990. god., otkrivaju određeni spisateljičin nemir i nemirenje s postojećim stanjem u kojemu se nalazi njezin narod. To zrači i sa stranica posvećenih hrvatskim braniteljima i cijeloj Hrvatskoj (usp. XI. poglavlje). Spisateljica, koja se, u svojoj u 41. godini života, od rada s maloljetnicima, usmjerila prema starima, nemoćnima i bolesnima, ne propušta uočiti plemenite primjere ljubavi i skrbi prema bližnjima (usp. VII. i VIII. poglavlje: Bogatstvo siromašnih i Svijetli trag). Život ju je naučio da «primjeri privlače» i da je jedno ostvareno djelo ljubavi potrebitomu korisnije od tisućâ lijepih riječi.
Najprivlačnije stranice u knjizi posvećene su tzv. «malim ljudima», osobama kojima je spisateljica posvetila najplodonosnije godine svoga života. Njezini «mali ljudi», koje svakodnevno susrećemo na ulicama našega Grada, imaju svoje ime, svoju tužnu «priču». Oni nisu samo ispružena ruka siromaha na pločniku, koju prolaznici često zaobilaze. Njezini «maleni», kojima su ona, potom njihovo Bogatstvo siromašnih (namjerno ispuštam ime osobe koja se krije iza ovoga «naslova», da je čitatelji sami otkriju!) i toliki drugi posvetili svoj život, toliko odudaraju od današnjega stanja u Hrvatskoj, koje vidimo na tv-zaslonima ili na naslovnicama dnevnih novina. Naime, s tv-zaslona i različitih naslovnica nude se uspješni moćnici ovoga svijeta; oni koji nemaju vremena za spisateljičine «malene». Za njih nema mjesta, osim možda samo u «Crnoj kronici». U jasnim, istinitim i životnim zapisima, sudbina brojnih «malenih» spisateljica razobličuje bijedu i lažnu veličinu suvremenih hrvatskih političkih i svakih drugih «izabranika» koji ne mare za «malene», za one koji nisu glasni, nametljivi, koji su nemoćni i gotovo nevidljivi, a ipak su vidljivi da «viču» bez glasa i riječi. Spisateljica govori u njihovo ime i za njih, a time ispituje našu savjest, jer kraj «malenih» često prolazimo kao da ih i nema. Tako doznajemo za Renatu, Stipu, Anu i druge.

Knjiga Dodir vremena nije samo svjedočanstvo određenoga vremena, ona je i bogoslovna knjiga, i to ne samo zato što njezina spisateljica posvećuje lijepe stihove nebeskomu Ocu, Isusu Kristu, Duhu Svetomu itd. Knjiga je bogoslovna prije svega jer govori o «malenima» ovoga svijeta i jer je ona, tako je doživljavam, zapravo, njima posvećena. Spisateljica podsjeća da je Krist postao malen i poistovjetio se s malenima ovoga svijeta. Krist je odabrao put malenih, nemoći, križa, patnje i boli, da bi posvjedočio svoju ljubav prema svakomu čovjeku, osobito onomu koji trpi, koji je napušten, nemoćan, malen.
Spisateljica knjigom želi potaknuti čitatelje, svoje suvremenike, da bi oni suosjećali s malenima i da bi, čineći dobro malenima ovoga svijeta, sami rasli u svomu čovještvu. Naime, jasno je da je mjera čovještva mjera ljubavi prema čovjeku.

Knjiga je dobrodošla, gotovo je nužna danas kada se povećava sebičnost i nebriga za čovjeka. Ona podsjeća na neotuđivo dostojanstvo svakoga čovjeka, koji nije manje čovjek ako nije bogat, tj. ako je siromašan, bolestan, nemoćan, malen. Nadam se da će brojni čitatelji posegnuti za ovom knjigom, jer će ih, vjerujem, ona obogatiti i potaknuti na sudbonosna pitanja o životu, patnji i smrti.

Dr. don Mladen Parlov