Jednog jutra kao da se sam Spasitelj javio i pokazao na Ivana koji je teško bolestan ležao u bolnici. Liječnici više nisu mogli pomoći. Teška i zarazna bolest razarala je njegovu jetru.

Čovjek bez adrese.

Bolnica osjeti sućut i uključi alarm prema Centru za socijalnu skrb, a oni prema Bogatstvu siromašnih.

U bolničkoj postelji nađoše mlađeg, obraslog čovjeka koji je gledao ispred sebe, ne očekujući nikoga.

Pozdravom znak prijateljski uputiše mu, urede ga i odjenu u novu pidžamu. Razgovor otpočne s cigaretom prijateljstva.

Srce Bogatstva siromašnih sa socijalnom djelatnicom okupi liječnike i medicinske sestre odjela, kaže riječ o čovjeku bez adrese, i odjednom na vagi savjesti pobijedi zajednička želja: POMOĆI IVANU! Ne će on još dugo, rekli su i obećali strpljenje.

Počeli su pozivi, javljanja, isprike, nigdje mjesta za Ivana, zarazan je - ne smijemo to činiti, a Karitas ni mjesta, ni mogućnosti.

Odjednom se Bogatstvo siromašnih sjeti Cenacola kod Trilja, pa iako zna da Ivan ne spada tamo, nazove i dobije voditelja don Ivana Filipovića, ispriča iskreno o čemu se radi i kakvu pomoć traži. Pa, iako Ivan tu ne bi trebao biti, dobri čovjek don Ivan promisli i odluči primiti ga i pomoći.

Koje li sreće! Dobra vijest poleti prema bolnici i CZSS brzinom zvuka.

Dr. Trgo, koja je liječila Ivana, odmah je rekla da će redovito dolaziti u Ugljane aspirirati mu vodu koja se stvarala u trbuhu.

Po izlasku iz Bolnice Ivan je želio ići na "adresu uzeti svoje stvari". Elitno područje Meja, u donjem dijelu Meštrovićeva Kašteleta, uz stari zapušteni atelje, pred ulazom u prostor, prostrte krpe, lijekovi, sve nečisto, otvoreno, a oko toga suhe palmine grane vrhovima okrenute prema vani. Objašnjava Ivan: To da ne prilaze miševi! I nije imao što uzeti, nego se želio vratiti tu u "svoje stanovanje". I kad je bilo sve spremno za odlazak u Cenacolo trebala je i pomoć policije, da uvjeri Ivana, da se tu ne smije stanovati, ni živjeti, da to nije za ljude.

Sigurno nikada Ivanu nije bilo tako lijepo, tako čisto, kao pod suncem obasjanog Cenacola, prostora izgrađenog rukama mladića koji su odlučili ostaviti drogu, raditi i moliti.

Dočekao ga je don Ivan i braća (kako se oni u zajednici oslovljavaju) Ante i Čabo. Oni su bili zaduženi za pomoć Ivanu. Dolazila je i Dr. Trgo, kako je i obećala. Do kraja.

Baš taj dan, kad su dobri ljudi iz MUP-a javili da je Mario dobio sve potrebne isprave, on je prešao granicu zemaljske boli i krenuo svom Spasitelju.

Na ispraćaju nisu bili samo grobari. Bila su tu i njegova braća, prijatelji iz Cenacola, dva svećenika, dr. Trgo, socijalna djelatnica CZSS i njihov Spiritus movens Bogatstvo siromašnih.

Braća su nosila ploču koju su sami izradili, da ostane kao sjećanje na kratko ali bratsko druženje i dobrotu. Poslije molitve, dok je bijeli Ivanov lijes tonuo u dubinu grobne jame na pokrov smo spustili po cvijet posljednjeg pozdrava i našeg suosjećanja.

U Splitu, 19.veljače 2012