Gospodine!
Pustio si kišu
da ispere nečistoću,
potom si nastavio drmati  savješću
propitivati zavladali mûk.

Preosta nam otvoriti i drukčija srca.
Može li to čovjek, bez Tebe?

U što smo pretvoreni?
Slični smo vrpci u koju se otiskuju
slike i riječi,
upregnute da otupe,
promijene,
raščovječe,
da izbrišu čovjeka,
da ga ne bude,
u naslovu,
u izrečenoj poruci,
da ga istisnu,
postide.

Izrugani čovjek.

Tvoje malo stado,
koje okusi bljutavu sol,
preda se, klonuvši,
jedva Ti čujno ime izustivši.

Užas darovane slobode.

Ostavio si dobro svima.
Poučio nas kako ga živjeti,
a zid se svednevice između nas učvrščuje,
protivštine bjesne.
Jesmo li mi drugima neprijatelji,
koji danomice put između njih i nas, svjesno udaljujemo,
terećeći ga ljutnjom i strašću,
koje nas ne razlikuju?

Jesmo li pomiješali naša zla?
Odakle dolaze ubojite strijele?
Mrak prekri zemlju.
Uzalud zvijezde svijetle
i oboljelo sunce.
Pobratimljeni sa zlom,
sikćemo.

Je li to pokora za zlorabljenu slobodu?

Hoćemo li se spašavati jedan po jedan
ili ćemo biti Tvoja vojska,
koja će iznijeti tu muku okrećući i drugi obraz,
ne stideći se,
ne umanjujući dobro,
dajući i gornju haljinu,
biti drukčiji,
ne pitajući za žrtvu?

Gospodine! Otvori nam srca!
Izbavi nas! Spasi nas!

Split,  13. lipnja 2007. god.