Još davno, prije dvanćstak godina, dobri nam je profesor znao reći, kako bi mu bilo lakše da ima brata ili sestru, da s njima može podijeliti brigu i bol koju ima, skrbeći i pomažući staroj i bolesnoj majci.

Prema njoj je gajio osobitu ljubav, uvijek nas podsjećajući, u kakvoj ga je neimaštini podigla i othranila, kad ih je otac ostavio. Sjećao se dana kad bi s majkom podijelio samo koricu kruha.

Kad je onemoćala i zalegla, njegovao ju je kao dijete, hranio, donosio joj lijekove, osigurao joj svu moguću pomoć. Živjeli su zajedno. Jednako tako, o starici je brinula i nevjesta,  ali je profesor bio 'glavni', on je određivao što i kako napraviti, dijelio lijekove… Sve.

U neko doba je profesor potražio pomoć izvana i to je trajalo više od dvije godine, a onda je majka utonula u mir, bez ijedne riječi, što je profesora osobito pogodilo. Jedini znak da je živa bio je kad bi ga, s vremena na vrijeme, imenom zovnula.  

Jednog je dana profesor rekao da bi majku trebao smjestiti u dom. Koliko je dugo spremao tu odluku u sebi? koliko odmjeravao svoje snage? Tu mogućnost smo mu davno spomeuli ali smo čekali da se za to pripremi i o tom sam odluči. U danima koji su slijedili, sve je više vremena trebao biti uz majku, dok su ga istodobno pritiskale i obveze na fakultetu.

Poslije dugih priprema došao je dan odlaska majke u dom.
Uz nju je bila nevjesta, a unuka je bila u svojoj sobi. čekali su prijevoz.

Profesor nije bio u kući. Doznali smo, da je ujutro rano ustao, ušao u sobu kod majke, poljubio je i molio je da mu oprosti, a potom je žurno izišao.

Majka nije znala ni gdje je, ni gdje odlazi.

Tek nakon nekoliko dana, profesor je skupio snagu i došao posjetiti majku. Posjećivao je svaki dan, do njenog posljednjeg dana.Tad nam je ponavljao kako bi sve bilo lakše da ima brata ili sestru…

Profesor je potom obolio, nema ga više.
Sjetimo se često njegove ljubavi prema majci, braće i sestara koje je priželjkivao.

 

 

 

Nažalost, nama je život pokazivao i drukčija iskustva, posebno u situacijama gdje je bilo i braće i sestara, a gdje je ljubav nekad bila razvodnjena obvezama, interesima, isključivošću, kad je jedna strana šutjela, trpjela i radila, a druga govorila, -… neka radi, neka plati onaj tko je dobio, kome je ostavljeno, tko je dobio više, bolje… - , kad braća ni sestre međusobno nisu razgovarali.

To valjda tako bude kad se ljubav pretvori u gradilište, katove, vinograde, voćnjake...

Profesorova ljubav prema majci se je odgajala i rasla u siromaštvu. Nije baštinio niti znanje nego ga je učio, ali je ljubav bila zakon i za nju se nije trebalo boriti, nju, jedino nju mu je ostavila majka s kojom se kao dječak borio da prežive, pomažući i radeći, učeći, čuvajući je i dijeleći je potom  svojoj obitelji i prijateljima.   

Život nam ponekad pokaže da tamo, gdje je ostalo više djece i obilje, da je bilo i više nesporazuma i prijepora, da je poneki roditelj nesretno završio,  jer nije bio sposoban razumjeti da u tri kuće koje je osigurao svojm miljenicima, nema za nj mjesta i da treba ići u dom.

Nekad ljude umori žalost.    

Ne bih se otvoreno spominjala ovih događaja da ih iz prašine ne izvlače novi, slični koji se događaju tu pokraj nas i mi ne možemo ništa nego tog starca ili staricu negdje smjestiti i doslovce spasiti od nebrige i sebičnosti onih koje su rodili.  

Nekad smo mislili da to radi, da se tako ponaša neuk svijet, danas smo svjedoci da to rade veoma učeni, negdje i ugledni ljudi koji imaju i braću i sestre, pa teret starog roditelja nije samo na leđima jednog od njih.  

Kad smo na korak do rješenja problema, kad smo sve ponudili, sve dali, kao da smo mi djeca tog starca, vidimo da je vrijeme potrošeno uzalud, prekida se telefonski razgovor, spušta slušalica, odustaje od dogovora, a roditelj prepušta…  bilo kome.

 

I dogodi se tako u jednom malom domu smještaj staričice koja zbog nemoći ne može više živjeti sama u svom stanu, a dogovor o pomoći podijeliše djeca. Glavni problem opet bijaše kome će pripasti stan i tu se sve zaustavi, sve se zamrsi, a briga o majci ostane njen problem. Starica iako nemoćna, prisebna i odličnog pamćenja, danas već s osmjehom, sigurna da će je netko posjetiti, urediti, nahraniti, da ne će više nikad biti sama, možda i promijeni odluku o stanu. Nekome od njih je odgovaralo da majka ostane kod kuće jer će uvijek ostati nešto od mirovine koja nije mala i dobro će doći. I tako, dok djeca traže najpovoljnije rješenje za sebe i ne mogu ga naći, majka vjerojatno prebire po sjećanjima, mjeri i važe. Obično stari kažu: - …dala san i' škole, a to nije malo! -

 

Nažalost, u nekim obiteljima i velikim školama nije bilo i Velikog učitelja i odrastao je slab čovjek! Gubitnik, bez ljubavi!

A ona je velikodušna, dobrostiva, nije nepristojna,  
ne traži svoje,  ne pamti zlo, sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi, nikad ne prestaje.

(1 Kor 13, 4-8)


Split, 28. travnja 2009. god.