Samo nekoliko prizora iz vijetnamskog rata, neprijateljstava, slikâ u kojima ljubav nije imala mjesta kao uostalom ni u jednom ratu, gdje je bila isključena, gdje je čovjek prestajao biti. Trajalo je godinama.
S druge strane, kao nepregledna crta kroz vodu kiše i rijeke prolazili su ljudi i vrijeme. Neki od njih prenosili su poštu i poruke, također godinama. Hodajući.
Žena je poslije dvije godine primila kišom isprano pismo s ratišta. Poljubila je tragove na papiru i spustila glavu.
Ljubav se je ipak negdje šćućurila.

Pred ulazom u podzemni tunel mlada je djevojka okupila desetero dječice i poučavala ih igrajući se s njima. Oni su je pomno slušali s ručicama mašući i oponašajući njene kretnje i pjesmu. A onda, kad su iz daljine čuli zvukove borbenih aviona, povukli su se kao male krtice natrag u mrak tunela.
U jednom izmišljenom, lišćem zamaskiranom prostoru za dugačkim stolom sjedila su djeca ne starija od četiri-pet godina. Svojim ručicama slagala su nekakve marame u pravilne pravokutnike, spretno i uredno. Stol iznad kojeg su, uz te marne dječje ruke sjajile velike prestrašene oči, bio je mjesto njihova prvog životnog zadatka.
Oni nisu znali zašto su tu, zašto, za koga rade sakriveni u mraku skloništa. Tako maleni nisu ni mogli razumjeti što se događa oko njih, što to rade odrasli, veliki ljudi, što je to borba, što u njoj rade njihovi roditelji, što traže, što će dobiti, zašto ih ranjavaju, ubijaju, zašto oni to isto čine drugima, kakav će biti ishod?
 Nakon serije zračnih napada sklonište najmlađih je gorjelo, a oni spašeni su na nekom drugom mjestu ležali u zavojima krvave glave, pokrivenih lica, slomljenih udova.
Nije se čuo plač, kao da su jadnici znali da se ništa ne smije čuti. Jednoj je bebi suza iz desnog oka preko korijena nosića skliznula na drugu stranu i stopila se u bol i jad kojemu dijete nije poznavalo ni imena ni uzroka.
U jednom je kadru vijetnamski ratnik tiho rekao: Pobijedit ćemo, samo ne znam kad.
Piše da je to bio sukob komunističkih i antikomunističkih snaga i da je broj civilnih žrtava bio velik, nekoliko milijuna.
Ne zanima me povijest ratovanja ni sile, ali me zanima gdje je povijest Mira?
Je li moguće da postoje i žive takvi kojima je dovoljno da njima bude dobro, koji su mirni kad sebe osiguraju, ustoliče, kad imaju vlast, prevlast? Je li moguće da mogu živjeti od tuđih truda, stvarati obespravljene jer su jači, odlučivati o njima i stupnju njihove slobode, stvarati gladne, beskučnike, lutalice?
Je li moguće da se je rat proširio, da preodjeven u prijetnju šeta svijetom i ponovno osigurava interese manjine, da nagriza sigurnost zaposlenih, da se poigrava s obiteljima, ciljano ih urušava, rađa nesigurnost i podijeljenosti porobljujući izvore informiranja, zagađujući ih, sklanjajući pozornost s pravih pitanja, uporno uskraćujući slobodu u svakom pogledu, svima toliko potrebnu za zdrav život…
Je li moguće da se rat toliko usavršio da mu sredstvo ubojito može postati glad, zagađena zemlja, voda, zrak, droga, raznovrsni virusi?
Takvom ratu ne treba klasično ni teško oružje. Ne mora biti ni krvav. Dovoljno je da može stvarati roblje, poslušno i bez otpora, ovisno i nemoćno koje će samo po sebi nestati i trijebiti se.
Sve to i još više može se osigurati i zakonom dopuštajući-propuštajući-obvezujući.
Najprljaviji rat! A ima li uopće čistog rata? Zlo za čije trajanje i kontinuitet je u svijetu zauzeta uigrana manjina.
Unutar toga mi živimo i jesmo, tragamo, branimo se ne bi li sačuvali oranicu i poneko proklijalo sjeme. Ispod tog šešira odvijaju se naši mali životi, brige svagdanje u kojima se unatoč svemu živi otvorenih očiju.
Osjećaji koji nisu presahnuli žele se darovati.
Junaka svakodnevice Bog nam ni ovaj put nije poslao slučajno. Hodom tjerajući svoju patnju od sebe, ne dajući joj da se vidi, bolestan Junak hoda u susret drugome pomoći i ne da se.
Nedavno je stigao iz velegrada gdje se osjećao sigurnijim zatražiti pomoć za svoju tešku boljeticu. Nažalost, i u velikom gradu su učinili što bi bili učinili i u manjem gradu. Kad je sve učinjeno naš se Junak vratio u manji grad, započeo s primanjem teških terapija, ali, ali se je istodobno vratio i na posao. Bilo je teško ali je izdržao. Još radi. Živ je. Liječi se. A onda je zatražio pomoć, ne pomoć da mu se pomogne da netko radi za njega, nego da bi još dodatno radio i zaradio za lijekove koje treba platiti.
Bog mi je dao vidjeti Junaka, upoznati ga…
Visok i blijed, kost i koža pružaju mi ruku i mi se upoznajemo. Dotaknuo me.
Dobio je dodatni posao. Došao je s lončićima za ručak koji će odnijeti jednoj bolesnoj starici i pomoći joj.
Gledam ga kako odlazi na posao poslije posla, bolestan bez vremena za bol.
Javljam se Bogu, zahvaljujem mu za Junaka koji je i meni donio poruku koja je možda putovala godinama, možda cijeli život, također ispranu i izbrisanu od vremena i kiša ali u kojoj mogu pročitati Njegovu Riječ: Ne boj se!
Naš Junak nije rođen u ratu ni za rat, ne prisvaja, ne porobljuje ali osvaja srca potrebnih, svih koji ga gledaju kako radi, zaboravljajući se i predan volji Očevoj do kraja.

U Splitu 31. listopada 2009. godine