H a G e Z e
GLASILO HRVATSKOGA GLAZBENOG ZAVODA
GODIŠTE X.  
BROJ1
ISSN 1332-1129
LISTOPAD 2006.
                                                        

                                                     FRANKO DONADINI
                                                            (1919-2006)

Dana 4. kolovoza preminuo je Franko Donadini, dugogodišnji član Društvenog orkestra HGZ-a. Rođen je u Splitu 1919. godine, u Zagrebu je diplomirao na Ekonomskom fakultetu i bio zaposlen u brojnim poduzećima. Violinu je učio na glazbenoj školi u Splitu i cijeli život je svirao, često nastupajući u raznim ansamblima. U rad Društvenog orkestra HGZ-a uključio se ubrzo po njegovu ponovnom osnivanju 1955. godine.
Od obitelji Donadini dobili smo tekst  Franka Donadinija čari glazbe - Radost muziciranja, pa objavljujemo ulomke u kojima piše o svojem djelovanju u našem orkestru.
"Rad u orkestru je bio sustavan i temeljit, najviše su se obrađivali barokni majstori, ali su na programu bili i mnogi skladatelji iz razdoblja klasike, romantike pa sve do današnjih dana. Postigli smo visoku razinu kvalitete muziciranja, pa naši koncerti nisu mnogo zaostajali za profesionalnim izvedbama.
U prvim godinama rada ovog orkestra, dok je u Splitu na čelu Koncertne direkcije bio Krešo čorak, redovno smo jednom svake godine davali koncerte u velikoj dvorani splitskog kazališta. To su bili nezaboravni dani druženja sa splitskom publikom, a čijim sam se pripadnikom i ja osjećao, pa je i moje sudjelovanje u nastupima ovog orkestra u mojem rodnom gradu za mene bilo posebno uzbudljivo.
Nekoliko godina smo redovno nastupali i na Varaždinskim baroknim večerima, a isto tako koncertirali u mnogim našim gradovima: u Karlovcu, Opatiji, Velom Lošinju, Samoboru, čakovcu, Ivanić Gradu, Sisku, Bjelovaru, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Našicama i Celju. Na natjecanju amaterskih orkestara u Ohridu dobili smo prvu nagradu, iako smo u izvođenju prve Bachove suite krivo upali pri izmjeni tempa, te smo, za slušatelje neprimjetnom intervencijom dirigenta Gjadrova, spretno uskočili na početak novog tempa i s pojačanim žarom odsvirali besprijekorno suitu do kraja. Taj događaj je nazvan Ohridskom legendom, ili Ohridskim da capo. Nakon smrti dr. Milana Žepića, koncertnog majstora našeg orkestra, preuzeo sam, u alternaciji s dr. Slobodanom Suvajdžićem, ulogu koncertnog majstora, pa i odgovornost za kvalitetni rad orkestra potaknula me je na intenzivniji rad i veći angažman na probama. Slijedili su mnogi koncerti u Zagrebu, a i gostovanja izvan Zagreba, a najvažniji događaj je ipak bio gostovanje u Njemačkoj 1993. godine u rezidencijalnom hotelu " Venus" u Bonnu, u nazočnosti njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera i u jednoj od najvećih koncertnih dvorana Njemačke, u Tonhalle u Diisseldorfu.
Sljedeće godine sam, poslije 37-godišnjeg rada u Društvenom orkestru HGZ-a, zbog akutnijeg napada angine pectoris  prestao sudjelovati u radu tog orkestra. Odluku nije bilo lako donijeti, još godinama nakon toga sam noću sanjao o svom orkestru, nakon čega mi se uvijek u srce uvlačila neka tuga. Violinu ipak nisam zapustio, čak sam redovnim kućnim vježbanjem i napredovao u interpretaciji pojedinih skladbi. Na mom stalku je stalno položen svezak Bachovih sonata i partita za solo violinu, s kojima sam započinjao i završavao svoje vježbanje. Svaki put u njima otkrivam nove misli i poruke, sto je neodoljiv izazov za svakog izvođača."