Zora me probudila. Tišina, snijeg za Mosorom zagrlila, bura olujna grad zarobila. Zvono k misi Zornici zove. Pred očima Hlebine. Na staklima debele kućice snijegom odjevene. Prvi jutarnji dim, ženice u šarenim rubcima, pletom leđa pokrivenih, u snježnoj stazi koračaju. Za njima dečki i cure hode, Muški prvi s lampašom svijetli, pod čizmama snijeg škripi. Oni Ga čekaju, traže Ga na putu kući, mole i nalaze Ga u domu, na prosutoj slami na zemlji, među blagom, kod zapaljenog badnjaka, za stolom, u blagoslovu zemlje i susjeda, u suši i plavljenju. Nalaze ga svuda, jer On je Emanuel: S nama Bog! I s njima.
Prije osamnćst godina, moj je otac već oko desetog prosinca počeo slušati bozične pjesme. Majka je primijetila da je to preuranjeno. Unatoč tome, on je želio u kući stvoriti ozračje blizine Božića. Radio je i potiho pjevušio prateći svirku s kasete. Posljednji put. Iznenada, majka preminu 12. prosinca 1989. god., a otac šest dana poslije, 18. prosinca 1989. godine. Sada u Njegovoj radosti, licem u lice, nama ostaviše radosno Iščekivanje.
Split, 18. prosinca 2007. god.
| |