Blizu je blagdan Sv. Josipa. Moja rodica Marina, koja je u tekstu „najmlađa unuka…“ prisjeća se, s koliko ljubavi se baka molila Sv. Josipu, pa s njenim dopuštenjem crticu koja slijedi stavljam na svoju stranicu. m.d.

POBOŽNOST SVETOM JOSIPU - SRETNA SMRT

Moja baka je štovala svetog Josipa. Na noćnom ormariću, kantunalu, kako smo ga nazivali jer naša obitelj potječe iz Dalmacije, stajao je oveći mramorni reljef s brončanim likom svetog Josipa. Moja baka bi ga redovito uvečer poljubila prije lijeganja, pa i svako poslijepodne kada bi nakon ručka odlazila na počinak. Očito joj je bio najdraži svetac i utjecala bi se njegovoj molitvi da joj osigura sretnu smrt.

Kada je posljednji put legla u svoj veliki bračni krevet koji je nakon završetka Drugog svjetskog rata iz Splita donešen u Zagreb, a još početkom prošlog stoljeća iz Slovenije u Split kao vjenčani dar mladencima, baki su bile 92 godine. I nije bila baš u velikoj starosti, još nije dosegla stotu. Ali ako se uzme u obzir pri kakvoj je snazi bila i u toj dobi, da je do posljednjeg daha obavljala sve kućanske poslove i bila bistra umom i žustra tijelom, onda te godine izazivaju osjećaj dubokog poštovanja. U 92. godini je već dvadeset godina bila udovica i živjela sa svojom neudatom kćerkom.

Tri dana prije smrti, točno na Uskršnji ponedjeljak započela je agonija. Baka je radeći nešto u stanu posrnula i pala. U predjelu trbuha pojavili su se jaki bolovi. Poslijepodnevni počinak je bio znatno dulji od dosadašnjih, na tren bi se činilo da je budna, ali bio je to san u koji je utonula poluspuštenih vjeđa. Kada se probudila, oduševljeno je ispričala doživljaj o šetnji zelenim livadama Svetog Josipa. Idućeg dana nakon što je kućni liječnik ustanovio "raspad" sistema uslijed starosti, u posjetu je stigla kućna prijateljica, liječnica koja je prepoznala sigurne znakove smrti: baka je ležeći na krevetu bacala plahtu od sebe i govorila da se trese Zemlja. Toga dana stigao je i svećenik koji je vodio župu otkako se baka s djedom i kćerkom nastanila u Zagrebu. Redovito bi početkom nove godine dolazio u blagoslov stana i pritom bi ugodno razgovarao s ukućanima, pa je i ovaj njegov dolazak bio prijateljski susret i njihov posljednji pozdrav. Slijedećeg dana pale su rolete i kćer je pozvala roletara. Na posljednji ispraćaj je stigao čovjek kojeg je baka, silom prilike kao prvog, upoznala netom je stigla živjeti u Zagreb.

Krajem trećeg dana agonije iz Splita su pristigli sinovi da se posljednji put izljube sa svojom majkom. Baka je čitav dan bila pri svijesti i bistro razgovarala o političkim zbivanjima u Hrvatskoj i u svijetu. Sve ju je zanimalo, o svemu se raspitivala, da joj nijedna vijest ne promakne.

Sjedila je na povišenom uzglavlju, na svom bračnom krevetu, onom istom na kojem je rodila svu svoju djecu. Nešto prije ponoći svi su bili ondje - pored nje stajala su tri sina i kćerka, nevjesta i njezina najmlađa unuka o kojoj je nježno skrbila, jer je u djetinjstvu ostala bez majke.

U rukama je baka držala pisma praunuka koja su sinovi donijeli iz Splita i glasno ih pred njom pročitali.

Veselo se obratila svakome pojedinačno, od svakoga se sa smješkom oprostila.

A, onda ju je naglo preplavio osjećaj zahvalnosti, rekla je da je dugo živjela i da je vrijeme da ode.

U daljinu je upravila svoj pogled, dok je uzbuđeno izgovarala zadnje rečenice:

"Dolaze po mene! Vidim ih kako dolaze!"
"Evo tu su, vode me za ruku! Ja idem! Zemlja se trese!"
"Pa, ja sam umrla!"

Najmlađi sin je čitavo vrijeme stetoskopom osluškivao njezino bilo. Još uvijek je čuo otkucaje srca, ali već nakon par minuta tiho je izdahnula, smirenog i blagog izraza lica.

Okupljena obitelj je posjedala uz krevet i uz upaljenu svijeću molila Litanije za umiruće i krunicu Žalosnih otajstava.