Da bih Te našla, ne trebam hodati, ako ne mogu, putovati, uspinjati se visoko… Da bih Te našla, dovoljno je uho naćulit i čekati.
Ako ne dođeš, pomislit ću, sagriješih mnogo… Želim biti s Tobom 'oči u oči', da me čuješ, Svemogući. Ne samo, kada dvojim i kada sam u tjeskobi. Nemoj reći da si bio i da me nisi našao, da su vrata moga srca bila zatvorena… Ako je tako, oprosti. Danas Ti želim reći: - Hvala, Oče! - Hvala za dobrotu kojom me obdaruješ i čuvaš od zla u svijetu, koji do starosti ne upoznah. Hvala, Oče, za dobrotu, kojom daruješ i druge ljude, koji mole i traže, a zaborave zahvaliti za primljenu milost. Hvala za dar Tvoga Duha, koji mi pokaza beskrajnu nebesku ljubav, pred kojom je svaki zemaljski čin beskoristan ako nije od Tebe i ne vodi prema Tebi. Oče, dopustio si neizmjernu sušu između nas. Izvor je od huka došao do muka. Riječ se o narav spotaknula, vijest nije više vijest, crnilo pocrnilo tisak, čovjek okrenuo ustav i sustav. Bijelo posta crno, crno-bijelo. Život se mjeri automobilom-bombom ili bombom ispod automobila, svejedno. Izgubljeni smo Bože! Što dati djeci, kamo ih odvesti, sjesti. Škola? TV? Udruge različite? Zaposleni roditelji. Oni rastu pred nama, a mi ih gledamo. Pišu po blogovima, psuju, svađaju se, jer im se čini, da su tako ozbiljniji i odrasliji.
Nokte mažu crnim lakom, pred zrcalom igraju glavne junake, bez kojih ne prođe dan. Tetoviraju se, a kada sve to stane, urliču, galame, jer takvi su i njihovi junaci. Jučer se naša djevojčica s kupanja vraća, ljuta i bijesna. Društvo je ne će. Da bi je htjelo, treba vikati, prostačiti, da svi čuju. Ako to ne će, otpada, pa je više ne zovu. Svi imaju društvo. Kako, Bože, ovo shvatiti?! Izgubljeni smo, Bože! Što im dati? Kamo ih odvesti, gdje sjesti? Nudim, doduše, tiho, u Tvoje ime, žrtvu: ostaviti, promijeniti, ponovno otkriti, naći trijezne, nebijesne i roditelje bez žurbe,
okupljanje oko Tvoga stola,
Tvoje Riječi i vijesti,
Tvoga Svjetla,
Tebe vječnoga junaka.
6. srpnja 2006.
|