Bleiburgu se, na 61.obljetnicu hrvatske povijesne nesreće pridružuju nove žrtve, žive, ponovno zabrinute, hrvatske, od starih im izboranih lica, pogleda odlutala, do onih mlađih očevih potomaka, čije su kosti rasute, još šire i mnogo dalje od Bleiburga.

 Pjevači crkvenoga zbora Gospe od Zdravlja iz Splita dolazili su s autobusom, putem koji ide prema Bleiburgu, starim, krivudavim i teškim, tako usmjereni od službenih prometnika, kraj Macelja. Kažu da postoji i drugi, usporedni put, uz Dravu, na kojemu je vožnja kraća pola sata i ugodnija. Navodno je, 14. svibanj u Sloveniji, Dan antifašističke borbe, pa je pravi put možda trebalo ''osloboditi'' za neke ''prave ljude''. Gospođa koja već šesti put odlazi na taj dan pokloniti se bleiburškim žrtvama kaže, da je ovo već drugi put, da su usmjerivani na sporednu i lošiju cestu.

Svi smo složni da je kratki i jasni govor potpredsjenice Sabora, g. đurđe Adlešić, okupljenima u Bleiburgu došao kao melem, pa kako ne vidjeh, da je to u dnevnomu tisku, cjelovito prikazano, donosim zvučni prijenos s TV-a,  prenijet u računalo, u Word doc., s napomenom da je i otac nazočne potpredsjednice Sabora bio žrtva na Bleiburškomu polju, pa se sigurno riječi letka Sinova i unuka stradalnika bleiburške nesreće na nju ne odnose!

- Poštovani hrvatski domoljubi, poštovane gospođe i gospodo! Došla sam ovdje pokloniti se tiho i dostojanstveno svim žrtvama koje su likvidirane na Bleiburškom polju i na križnim putovima i na drugim poljima. Žrtvama o kojima se gotovo pola stoljeća šutjelo, o zločinu o kojemu nisu mogli čitati naši učenici u svojim udžbenicima, o zločinu i žrtvama o kojima se pričalo samo u najužim obiteljskim krugovima. Moramo osuditi zločin, ali svaka odgovorna vlast, pa i hrvatska vlast, ne smije se zadovoljiti sa polaganjem vijenaca jednom godišnje i paljenjem svijeća ovdje. Imamo veću obavezu, moramo odrediti, moramo reći, tko su ovdje bili egzakutori tko su bili počinitelji, tko su bili naredbodavci. Osuditi zločince, kazniti ih, ali osuditi i totalitarni režim koji je to dopuštao. Gospodo, danas, kad je u Domovinskom ratu ostvaren  san svih Hrvata, od toga mnogih, koji su ovdje ostavili svoje živote, moramo učiti iz povijesti. Imamo svoju domovin. Na vratima smo Europe kojoj smo oduvijek i pripadali svojom kulturom, poviješću i civilizacijom, ali narod koji ne uči iz svoje povijesti, koji ne zna svoju povijest, nema sigurnu budućnost. I zato je dobro i zadovoljna sam da ovdje vidim mnoge mlade ljude. Možda su mnogi od njih  prvi put stigli ovdje. Ovo je mjesto gdje se uči hrvatska povijest, gdje se uči hrvatsko jedinstvo. Sretala sam, dolazeći ovamo, autobuse koji su dolazili iz čitave Hrvatske, koji su dolazili iz BiH, koji su dolazili iz drugih dalekih zemalja i iseljene Hrvatske i zadovoljna sam kad vidim da imamo hrvatsko jedinstvo, a ovo je mjesto hrvatskog jedinstva. I podjele su nas preskupo do sada koštale, i neka se nikada više ne ponove! Dopustite mi ipak da posebno pozdravim one koji su  zločin na ovim poljanama preživjeli. Na vama je veliki posao. Ja vam želim puno snage, izdržljivosti, zdravlja, a od hrvatske vlasti, znanosti, svih institucija zahtijevamo da se rasvijetli istina o Bleiburgu, da je zapamtimo.  A svima onima koji su pali za domovinu i ovdje i na brojnim križnim putovima i na mnogim poljima, čiji članovi obitelji, ni tada kao ni u Domovinskom ratu, ne znaju ili nisu nikada saznali za njihove sudbine, pomolimo se danas za njih, a oni kojih nema, neka im je vječna hvala i slava! -

Sv. misu predvodio je pomoćni biskup zagrebački, msgr. Josip Mrzljak. Evo njegove propovijedi:

- Braćo i sestre, u ovim vazmenim nedjeljama, od Uskrsa do Duhova, liturgija nam donosi odluke Svetoga pisma, koje nas želi podsjetiti i poučiti, kako se rađala Crkva i kako je nastala nedjelja kao važan dan susreta Isusovih učenika, dan, kad slavimo izvor i vrhunac svega kršćanskoga života. Podsjeća nas kako se rađala vjera  u srcu prvih učenika. I mi smo baštinici te iste vjere, koju su prihvatila Dvanćstorica i koja se stoljećima svjedoči i prenosi diljem svijeta. I naši su je preci prihvatili prije skoro četrnćst stoljeća. I mi smo je prihvatili i živimo po njoj nekad vjerno, nekad manje vjerno. Ta nas vjera uči da je sveta misa obnavljanje i proživljavanje Kristove muke, smrti i uskrsnuća. U svetoj misi mi, zajedno s Isusovom mukom i uskrsnućem  proživljavamo svoje osobne, obiteljske i narodne muke smrti, ali s dubokom vjerom u uskrsnuće u život.

I danas smo okupljeni na ovome Polju koje nas podsjeća na velike muke, koje su ovdje mnogi naši proživljavali, u ovom lijepom mjesecu svibnju 1945. godine. No, podsjeća nas i na smrti koje su se nakon toga događale, ali i na uskrsnuće, jer su mnogi bili nevine žrtve i duboku vjeru u sebi nosili. Isusov put od mjesta osude Poncija Pilata do smrti na Kalvariji nazivamo križnim putem, jer je Isus tim putem nosio križ cijelog čovječanstva. Na to nas je podsjetio papa Benedikt XVI., ove godine, na Veliki petak, u rimskom Coloseumu, sudjelujući u pobožnosti križnoga puta. On kaže: - Križni put nije nešto iz prošlosti i ne odnosi se samo na jedno određeno mjesto na Zemlji. Gospodinov križ obuhvaća svijet, njegov križni put prolazi kontinentima i vremenima - , rekao je Sveti Otac tisućama vjernika, koji su ga pratili u Coloseumu. Stoga je Papa pozvao sve i svakoga, da ne bude samo gledatelj na križnome putu. - I mi smo uključeni i trebamo potražiti svoje mjesto. Na križnome se putu ne može biti neutralan. Pilat, skeptički intelektualac, pokušao je biti neutralan, biti iznad svega, ali se baš tako postavio protiv  pravednosti, a za prilagodljivost svoje karijere - , istaknuo je Sveti Otac. I mi smo, braćo i sestre, uključeni i trebamo potražiti svoje mjesto. Na križnome se putu ne može biti neutralan. I zato smo ovdje, jer želimo naći svoje mjesto. Ne možemo biti neutralni, želimo znati istinu i želimo se na neki način odužiti žrtvama, svima koji su ovdje bili osuđeni na smrt. Ovo nas mjesto podsjeća  na prvu postaju Isusovoga križnog puta, u kojoj Pilat izgovara riječi kakve je zapisao sveti Ivan: - Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice -  no, malo zatim, na povike rulje: - Uzmite ga vi i raspnite -. Mnogi su ovdje uzeli križ neizvjesnosti i krenuli na put na kojem su mnogi bili mučeni i ubijeni, a preživjeli su u velikom strahu, šutjeli desetljećima, a neki su s tom tajnom otišli u grob. O tom vremenu govorio je naš kardinal Josip Bozanić na Macelju 5. lipnja prošle godine. Kaže: - Voljeli bismo konačno hrabro i iskreno zatvoriti tu stranicu povijesti bez mržnje i želje za bilo kakvom osvetom, imenujući pravim imenom sve ono što se događalo. čini se, pak, da istina i danas nailazi na veliki otpor o čemu svjedoči sustavno veličanje ideologa i nositelja zala poraća, kao i zatiranje elementarnih ljudskih sloboda i toliko nepravdi, koje su obilježile komunističku vladavinu u našoj domovini. Naime, za razliku od drugih naroda, kojima je 1945. godina vratila slobodu i demokraciju, uvođenjem marksističkog totalitarnog sustava, za nas je značio nov početak zatvora  i ubijanja nevinih ljudi. Zahvalni smo našim sunarodnjacima koji su živjeli u slobodnom svijetu, što su istinu o strašnim zločinima, svake godine svjedočili upravo ovdje u Bleiburgu. Zahvalni smo također, što ni ujedinjena Europa više ne može šutjeti o počinjenim zločinima. Zato danas i ovih dana, slaveći Dan Europe, pozdravljamo Rezoluciju Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina, upućene iz Strasbourga 25. siječnja ove godine. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju iz 1996. godine o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća: smrti u koncetracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i takodjer nedostatak političkog  pluralizma. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je eliminaciju ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novoga društva i kao takvi neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud Međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima, koje je počinio nacizam. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Skupština je uvjerena, da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav Međunarodne zajednice  prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije. Također Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Rasprave i osude koje su se do sada izvršile na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi Međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima  počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez duljega odgađanja. Zbog toga Parlamentarna skupština snažno osuđuje masovna ? komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Također poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to do sada nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distancirajući od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da je osude bez ikakvih nejasnoća. Skupština vjeruje da će ova jasna pozicija Međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje, dapače, da će omogućiti i ohrabriti povjesničare širom svijeta, da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

Braćo i sestre! Jasne riječi ove Europske deklaracije u hrvatskoj javnosti nisu odjeknule, niti su izazvale ikakve korake koji bi omogućili da istina o tim prošlim tragičnim događajima oslobodi mnoge koji su još uvijek zatočenici bilo kao žrtve, bilo kao dionici toga zločinačkog poretka. Mnogi se pitaju zašto u suvremenoj Hrvatskoj  nema snage ni političke volje da se provedbom te Deklaracije to prošlo razdoblje prepusti povijesti, te da mi, svjesni istine o toj prošlosti, možemo neopterećeni ići naprijed. Navodim ponovno riječi našega kardinala iz Macelja: - Jedinstveni smo u osudi svih zala koja su uzrokovali fašizam i nacizam, ali kada su u pitanju zločini komunističkog vremena, tu se onda vole primjenjivati neki drugi kriteriji. Žrtva je uvijek žrtva, ma tko ona bila i zločin je uvijek zločin, ma tko ga počinio. Vjerujem da to imaju na umu oni koji u našem društvu obnašaju odgovorne službe te imaju mogućnost svojim konkretnim potezima pridonijeti raščišćavanju i rasvjetljivanju onih još uvijek otvorenih pitanja iz tog vremena, kako nam ne bi bila stalni kamen spoticanja, sporenja i razlog razdora  u našemu narodu. Naime, povijesni hrvatski antifašizam, bez povijesnog hrvatskog antikomunizma zatvara se u ideologiju klasne mržnje i terora. I kao jedan od mnogih u našoj domovini, koji smo i osobno osjetili posljedice komunističke diktature često zastanem na zagrebačkom Mirogoju, kod spomenika Bleiburških žrtava, na kojem piše: - Hrvatskim žrtvama u Bleiburgu i na križnim putovima 1945.-  Da, mnogi su križni putovi koji su krenuli odavde, a onda su završavali na mnogim mjestima od kojih spominjemo, najpoznatija masovna stratišta, tako na pr. u Sloveniji su to: Kočevski Rog, Tezlo kraj Maribora, Krematorij u Slovenskoj Bistrici, Hude Jame i druge. A u Hrvatskoj je teško to nabrojiti. Tu je: Maceljska gora, Zagrebačka gora, Jazovka, Kalnik kod Križevaca, Novi Marof, Bjelovar, čazma, Jasenovac, Sisak, Glina, Karlovac, Ogulin, Otočac, Gospić, Knin i niz drugih grobišta  rasutih po cijeloj Hrvatskoj. U BiH velika gubilišta bila su uz Kozaru i oko čapljine i na mnogim mjestima bivše države.
Ne možemo, braćo i sestre, spomenuti sva mjesta, a kamoli sva imena stradalih, iako bi nam to bila i te kako velika dužnost. No, ta imena zapisana su u srcu mnogih od nas koji ih nosimo u svojim mislima i svojim molitvama, a imena stavljamo i danas u ovu svetu misu, stavljamo ih u Isusovu muku i smrt, ali duboko vjerujemo također i u njegovo uskrsnuće i život. Amen. –

                                                           *****

U susretu s jednom pjevačicom iz crkvenoga zbora, koja je bila u Bleiburgu, čula sam neke dojmove, koje je donijela s Bleiburga. Nakon završenoga obljetničkoga čina, koji je trajao do poslije 14 sati, jer je polaganje više od stotinu vijenaca trebalo ispratiti s dužnim poštovanjem programa, koji je trajao i do poslije 14 sati, jer je polaganje preko stotinu vijenaca i isto toliko svijeća trebalo popratiti dužnim poštovanjem, između žena odjevenih u narodne nošnje, bila je i teta zatočenoga generala Ante Gotovine.

 Ona se približila pjevačima s nekokiko prebačenih  suvenira preko ramena i u rukama. U razgovoru s njima, na ovomu svetom tlu, natopljenu patnjama i mukom bezbrojnih, pričala je o muci koju Generalova obitelj proživljava kroz ovo vrijeme, o razjedinjenosti Hrvata, o traženju pravde, prolazeći kroz straže i mimo čuvare, na putu do Vlasti. Okupljeni su izabirali privjeske i pružali svoj prilog za generala Gotovinu…

Ostavili su vijence i svijeće da gore. U autobusu je vladao tajac. Vraćali su se bez pjesme, pod dojmom iz Bleiburga, pod dojmom susreta s Generalovom tetom i novih, živih žrtava, nemilosrdnoga režima. Poznanici koja mi je ispričala dojmove s Bleiburškoga polja 2006., to polje se dogodilo 1943. godine, na pragu ulaza u stan, kada je na korak udaljenosti, metkom u čelo, ustrijeljen njezin otac, ostavivši je s majkom i bratom da nauče živjeti sami.

                                                                *****

ZLOčINCI I LICEMJERI

Hrvati i ove godine žele odati počast stotinama tisuća hrvatskih vojnika i civila, koje su Britanci izručili jugokomunističkim krvnicima, u Bleiburgu, 15. svibnja 1945. godine, a koje su te zločinačke horde poubijale i umorile žeđu i izgladnjivanjem, u iscrpljujućim povorkama smrti i Križnim putovima, od Bleiburga do đevđelije. Mnoštvo se civila povlačilo s Hrvatskom vojskom prema Zagrebu već u ožujku i travnju 1945. godine, nakon što su partizani počinili teške zločine nad civilnim pučanstvom na Daksi kraj Dubrovnika, u Širokomu Brijegu, u Srijemu, Zadru, Gospiću i u mnogim drugim mjestima. Kada je donijeta odluka o povlačenju Hrvatske vojske iz Zagreba preko Slovenije u južnu Austriju, s Vojskom je pošlo i to mnoštvo civila koji su se skupili u Zagrebu, vjerujući da će ih kao i vojsku, primiti Britanska vojska i zaštititi ih. Umjesto toga, oni su, zajedno s razoružanom Hrvatskom vojskom, izručeni jugokomunističkim krvnicima.
U stravičnim zločinima, počinjenima nakon rata, posebnu su ulogu imali partizanski politički komesari i pripadnici po zlu čuvene OZN-e, a naloge za izvršenje tih zločina dobivali su iz vrha KPJ kojom je zapovijedao Josip Broz Tito. U svomu je poznatu govoru u Ljubljani, 26. svibnja 1945. Tito rekao:- Što se tiče ovih izdajica, kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, oslobodilačka ruka naroda, već je stigla većinu. - Smisao i svrhu te zločinačke odluke sažeo je Milovan đilas, tadašnji Brozov najbliži politički suradnik, u svojoj poznatoj izjavi po kojoj je - Hrvatska vojska morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. -
Premda je ubijanje i mučenje ratnih zarobljenika i civila, osobito nakon rata, zabranjeno odlukom Ženevskoga ugovora, za te stravične zločine nitko od nalogodavaca i neposrednih izvršitelja nije odgovarao. Štoviše, ni Hrvatski sabor ih nije proglasio ratnim zločincima. Nije ih osudio ni s demokratskoga a ni pravnoga stajališta i proglasio jednostranim i stoga ništavnim desetke tisuća izrečenih smrtnih i zatvorskih presuda, koje su izrekli jugokomunistički sudovi stvarnim i izmišljenim ideološkim i političkim neistomišljenicima, u namještenim sudbenim postupcima. Stoga, dok Hrvatski sabor to ne učini, priče da ratni zločini ne zastarijevaju, bit će potvrda najbestidnijega licemjerja i bacanje prašine u oči hrvatskomu narodu. Neki od tih licemjera u posljednjih nekoliko godina dolaze u Bleiburg govoriti o ''antifašizmu" poznatih javnih jugokomunističkih ratnih i poratnih zločinaca, na opće zgražanje nazočnoga hrvatskog puka. Ne samo to. Njima je smetala i spomen-ploča jednoga od najslavnijih zapovjednika poubijanih hrvatskih vojnika, postavljena u crkvenomu dvorištu u Slunju, dok najljepši trg u Zagrebu nosi ime jednoga od najvećih ratnih i poratnih zločinaca na ovomu području.

NEKA JE VJEčNA SLAVA HRVATSKOJ VOJSCI, KOJA JE IZGINULA BRANEćI HRVATSKU DRŽAVU I SLOBODU HRVATSKOGA NARODA!

SINOVI I UNUCI STRADALNIKA HRVATSKE BLEIBURŠKE NESREćE

                                                           *****

- Iz napada na g. đurđu Adlešić i njezina odgovora (Večernji list, internetsko izdanje od 17. svibnja 2006. god.), očito je da su se neki takozvani 'antifašisti' još jednom  probudili, kao apokaliptički jahači i krvnici, a hrvatski se Bleiburg, na ovaj ili onaj način, znakovito
ponavlja. Očito je da još i danas krvnici, sakriveni i prekriveni  kao antifašisti, žive i dobrano i sigurno vladaju. Na hrvatsku žalost i nesreću! –

                                                          *****

Ovaj je naslov posebito namijenjen Hrvatima u tuđini, od kojih mnogi nisu mogli čuti ni pročitati o 61. obljetnici bleiburških žrtava, 14. svibnja 2006. na Bleiburškom polju.